Damir Zlatar Frey poznati je hrvatski kazališni redatelj, koreograf, kostimograf, scenograf, utemeljitelj ljubljanske Koreodrame i umaškog festivala Zlatni lav.
No, od sada, Frey je i pisac. Fraktura mu je objavila opsežan i brutalno iskren te spretno napisan autobiografski roman “Kristalni kardinal”, štivo kakvo još nismo imali u hrvatskoj književnosti.
Je li tu riječ o fikciji ili publicistici?
Sve je nastalo na temelju istinitih događaja. Raditi od života umjetnost, možda bi bilo prekruto. Umjetnost pruža dimenzije koje život nema.
U knjizi piše da su imena, likovi i mjesta radnje izmišljeni. Dovodi li se tako čitatelj u nedoumicu?
To je rečenica pravne prirode. Nakladnik zna zašto je upotrebljava, a mi kreativci s tim se moramo složiti.
Svi vas pitaju za velečasnog. No, kada pišete o velečasnom, zapravo pišete o Zagrebu u vrijeme smrti kardinala Stepinca.
O vremenu i jednoj misli. O tome kako su se Zagrepčani doživljavali u onoj široj domovini. Kako su percipirali vlast koja je dolazila iz Beograda. Mene je odgajala teta koja je stvarni lik. To je taj katolički kod po kojem su se stvari onda događale. Sjećam se triju Zagreba. Jedan je Zagreb mojeg djetinjstva, onda Zagreb Univerzijade, i to prije i poslije te Univerzijade, a to je jedan potpuno drugačiji grad. Tu je i treći Zagreb, onaj u vrijeme i poslije rata. Moj roman snažno prodire u vrijeme koje opisujem kao dijete, a to su dani smrti kardinala Stepinca. Zagreb je onda, usprkos svemu, bio cijela Hrvatska jer su ljudi iz cijele Hrvatske dolazili pokloniti se kardinalu.
I vi ste bili uz odar?
Ja sam bio vođen za ručicu. I zato sam zapamtio priče o kardinalovu srcu. To je senzacionalistička priča o tijelu koje nije imalo srca. Nitko u toj priči nije došao do dna.
Otvoreno pišete o grubom odnosu roditelja prema vama. Svećenik koji se upuštao u seksualne i emotivne odnose s vama bio je zamjenski roditelj?
On je našao zapušteno dijete na cesti. S njim sam imao nekoliko faza. Svi koji su pročitali roman smatraju ga izuzetno negativnom osobom, ali meni je bolniji odnos roditelja prema djetetu koje su pustili na tacni svim nedaćama života. To je dijete mogao zlostavljati i profesor fizičkog odgoja u školi jer takvih slučajeva ima, ali se o tome ne govori. Neke teme treba otvoriti. Ako sam se iskreno htio očistiti kroz ovu priču, nisam mogao preskakati ovakve događaje. Ali priča o roditeljima me se više dotiče od priče o svećeniku.
Dotiče me se i pitanje domske djece. Zanima me u što vjeruju domski odgojitelji. Roditelji u pravilu žele najbolje odgojiti svoje dijete. Žele li to i odgojitelji? Nas je u grupi bilo 27 i imali smo jednu majku koja se zvala drugarica Slavica. Ona mi je bila mama. Od nje sam se naučio da uvijek moram govoriti istinu jer će mi to pomoći u životu da idem dalje.
Pitam se može li drugarica Slavica danas biti ponosna na mene, na dijete koje je dobila s ulice i u koje je ona uložila neki rad. Ona je poslije velečasnoga bila prva koja mi je rekla da vrijedim.
Zanimljivo da je velečasni bio osoba koja vas je inicirala za ples?
Da. Rekao je – pokreni se. Inicirao me za plesača. Tu su i scene iz doma u Lipiku. Dolje su bile krmače, a ja sam na katu imao probe plesa sam sa sobom. Meni je to domsko vrijeme vrlo važno.
Ali najbrutalniji dijelovi romana su vezani za Njemačku i školovanje bez novca?
Za mene je takva kakvu sam je opisao. Nisam ja tamo bio četiri dana. Tamo sam proveo važno vrijeme i doživio veliku tragediju. Spoznao gubitak prijatelja. Ako me velečasni pokrenuo na fizički način, ovaj me prijatelj pokrenuo emocionalno.
Vi tu pišete o sebi kao osobi koja prodaje svoje tijelo za novac?
To je jedini način da preživiš. To sam naučio od ljudi koji su me pokupili čim sam došao u Köln. Oni su mi pokazali kako mogu preživjeti jer biti gladan deset dana je strašno.
Kako ste se izvukli?
To piše u romanu. Ne smijem sve ispričati. Sjetite se rečenice “ne uči ruke da govore”. Pa to je najvažnija rečenica za čovjeka koji je išao studirati ples i pokret. Ta me rečenica prati cijeli život.
Vi ste odbacili te plesne mehanizme?
Nisam nikada odbacio ništa što sam tamo naučio. Ali ja sam evoluirao. Zaista sam imao sreće da je postojala Slovenija. To je moja obećana zemlja. U Zagreb sam došao s njemačkim znanjem i sva su mi vrata bila zatvorena. A onda sam ponudio to znanje u Sloveniji i tamo su znali prihvatiti moje znanje i ulagati ga u sebe. Ljubljana mi je bila most za dalje. Tamo sam se realizirao u svim smislovima. Dobio sam svoje kazalište. U njemu su radile najveće slovenske zvijezde. A sada dvadeset godina živim u Hrvatskoj, ali u Zagrebu ne mogu dobiti predstavu.
Ali u zahvali na kraju knjige zahvaljujete i Mani Gotovac?
Njoj zahvaljujem zadnjoj. Prije nje je petero ljudi.
Ona je pisala o vama u svojoj posljednjoj knjizi?
Pisala je vrlo ružno. Nisam čitao, ali sam čuo.
Je li vaš roman obračun s Mani Gotovac?
Ni govora. Ova je knjiga afirmacija moga života. Mani Gotovac u njoj ima sporadično mjesto. Ja pišem o sebi. Ne ranjavam ljude i nisam čovjek koji bi pisao da ranjava ljude.
Hoće li se u Hrvatskoj naći neki filmski redatelj koji će napraviti film po vašem romanu?
Mislite li da bi se to moglo? To bi mi bilo zanimljivo iskustvo, ali ne znam imamo li tog redatelja.
>>Nino Raspudić na Interliberu predstavio '144 plus jedan kratki espresso'
"Jedini način da preživiš u Njemačkoj jeste prodavati svoje tijelo za novac???" Pa ne znam baš....Možda ako dodjete tamo kao kazališni redatelj i homoseksualac ili ste pak u Hrvatskoj nezeposleni, a gadi vam se kopati po kontejneru? Gospodin možda neće vjerovati, ali ja recimo znam nekoliko ljudi koji u Njemačkoj rade 8 sati na dan i tako od ponedjeljka do petka. Začudo oni tako uspijevaju preživjeti, pa bi gospodin redatelj nakon knjige o osobnom iskustvu mogao i o tim čudacima napisati roman.