Miru Gavrana 5. ožujka u Lisinskom očekuje premijera komedije "Pivo". On je najprevođeniji hrvatski pisac iako ne piše krimiće ni sado-mazo romane, a nije politički ni vjerski ekshibicionist. Kako dolazi do prijevoda?
Prvi moj prijevod bio je na slovenski jezik kada su mi bile 24 godine. Ugledni slovenski književnik i dramaturg Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora Tone Partljič u novosadskoj je Sceni pročitao dramu "Kreontova Antigona" i poslao mi pismo u studentski dom na Savi, u kojem sam živio dok sam bio student dramaturgije. Oduševljen dramom predložio je da se izvede u Sloveniji i nakon nekoliko mjeseci vidio sam svoju predstavu na slovenskom jeziku. Bila je to 1985. Iste je godine nizozemski redatelj i glumac Hubert Fermin bio u Zagrebu i vidio moju dramu u Gavelli te mi je nakon tri godine stiglo pismo od velikog RO Theatera iz Rotterdama, gdje se dogodila značajna predstava prema mojem tekstu. Najbolje je kada se u moje tekstove zaljube glumci, redatelji, prevoditelji, dramaturzi i urednici u izdavačkim kućama. Prije petnaestak godina mislio sam da trebam nešto na tom planu pokušavati, da bih ubrzo shvatio da je to gubitak vremena. Dok netko ne zavoli tvoj tekst, ne može se dogoditi apsolutno ništa. Jedino što je bitno da u ovim "internetskim vremenima" pisac ima relativno dobru i preglednu internetsku stranicu na engleskom. Povremeno odem na neku inozemnu premijeru ili promociju knjige, ali to činim sve rjeđe. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu nisam bio pet godina. Čuvam energiju za pisanje.
Četrdesetak drama izvodi vam se od Indije do SAD-a, ali nikada niste izvođeni u HNK Zagreb?
U proteklih dvadeset godina jedan intendant i tri ravnatelja Drame u zagrebačkom HNK pozvali su me na suradnju, ali nakon toga svi su otišli s tih funkcija. Nedugo nakon što je Dubravka Vrgoč postala intendantica predložila mi je da napišem tekst za HNK. Možda se ovaj put i dogodi da me zaigraju u tom kazalištu.
Pišete romane, scenarije, libreta, pjesme. Ima li žanr u kojem se niste okušali?
Nikada se nisam odvažio pisati klasične eseje ni publicistiku ili putopise. Ono što me istinski privlači i nadahnjuje priče su o međuljudskim odnosima. Volim povremeno mijenjati literarne žanrove jer tako izbjegavam zasićenje bilo formom bilo sadržajem.
Vaš roman "Kafkin prijatelj" dobio je nagradu Akademije i preveden je na češki, slovački... Jeste li njime uvjerili nevjerne Tome da možete pisati i kvalitetnu tvrdo kuhanu prozu?
"Kafkin prijatelj" naišao je na odličan prijam i u kritike i u publike. Ako je riječ o "tvrdo kuhanoj prozi", takav predznak su imali i moji romani iz tzv. biblijske trilogije: "Judita", "Krstitelj" i "Poncije Pilat". "Judita" je uz devet izdanja na hrvatskom prevedena na dvanaest jezika. Pored svega toga nisam sklon ni tuđu ni svoju literaturu dijeliti na tvrdu i meku jer znam da je mnogim mojim čitateljima iz Slavonije i nadalje najdraži moj roman "Zaboravljeni sin". Objavljen prije četvrt stoljeća, zbiva se u slavonskom selu nedaleko od Nove Gradiške i u njemu se kroz usta dvadesetogodišnjeg lakše mentalno retardiranog mladića priča topla ljudska priča. Netko od literature traži emociju, netko humor, netko intelektualno poigravanje, netko pseudopovijesno putovanja, netko klasičnu napetost. Svi su ti zahtjevi legitimni.
Vi ste privatni poduzetnik. Kako preživljavanje krizu?
Teško kao i drugi. Pred početak krize Teatar Gavran je došao do 103 izvedbe u jednoj godini, onda smo pali na nekih 65 izvedbi godišnje, da bismo se sada, uz puno truda, stabilizirali na njih 80. I supruga i ja ulažemo velike napore kako bi naš teatar zadržao visoku i produkcijsku i umjetničku razinu.
Bili ste kandidat za predsjednika DHK, ali ste odustali. Zar vas ne zanima društveni angažman?
Moje pisanje i Teatar Gavran mi uzimaju toliko energije, da ga ni za kakav ozbiljan društveni angažman ne ostaje. Kada me nagovaraju da se poduhvatim takvih zadataka, postavim im protupitanje, a tko će napisati moj roman, komediju ili dramu? Osjećam da sam najkorisniji kao pisac, a sve drugo bi me odvuklo od poziva koji me ispunjava zadovoljstvom od šesnaeste godine, kada sam prvi puta osjetio da je to ono što želim biti.
Lani ste postali član Ruske akademije književnosti. U kakvom ste društvu?
Dovoljno je reći da je njihov prvi inozemni član prije nekoliko godina postao Umberto Eco. U Rusiji sam imao desetak premijera od kojih pet u Moskvi, tiskali su na ruskom i "Juditu". Rusima se sviđa to što radim, a ja osjećam da su oni kao čitatelji i kazališni gledatelji iznimno obrazovani i sofisticirani. Za njih umjetnost nije tek nevažni ukras života, nego dokaz uzvišenosti našeg postojanja.
Kao jedan od najposuđivanijih pisaca dobili ste naknadu za posudbu u knjižnicama. Da li je tri tisuće eura pravedna naknada?
Riječ je o šesnaest tisuća kuna. Mislim da je odlično da je to zaživjelo kod nas. Šteta da država nije izdvojila veći iznos za posudbu, jer dva milijuna kuna za stotine književnika i prevoditelja je mali iznos kada znamo da jedan ozbiljan hrvatski igrani film košta četiri puta više. Ali to je najpošteniji i jedini oblik stimulacije pisaca koji nije podložan komisijama, povjerenstvima, žirijima, dogovorima ili lobiranjima.
>> Komedije i drame Mire Gavrana na tri kontinenta
>> Hrvatskim piscima 1,36 kuna za svaku posuđenu knjigu
