U tim nestvarnim fantaziranjima s raznim brojkama jedna od vječnih tema jest i ona o broju naših iseljenika po tom velikom, a sve manjem svijetu. U skladu s dnevnopolitičkim zapetljajima crijeva te s ideološkim nesvjesticama ta se brojka rastezala kao žvakaća guma na vrućem asfaltu, besramno i s posljedicama. Tako se govorilo i o deset milijuna Hrvata izvan domovine, ali i o skromnih nekoliko stotina tisuća. Tema je to u kojoj se malo slušalo znanstvenike, a previše političare, zato je ostala nejasna i nekako sramežljivo umetnuta na najdalje police naših i imaginarnih biblioteka. A kad su u pitanju iseljenici, jest, važan je i njihov broj, ali mnogo je važnije sve ostalo, možda bi bilo lijepo znati nešto više o tome kako oni i gdje sve žive, kako sanjaju tu daleku domovinu u kojoj domaći tumaraju oko kontejnera i čekaju čudo koje se u čudesno lijepoj zemlji ipak ne može dogoditi.
U rukama držim zbornik što su ga uredile i koautorski stvorile Jasna Čapo, Caroline Horstein Tomić i Katica Jurčević, a zove se Didov san, znanstveno istraživanje koje osvjetljava problematiku o kojoj govorim na jedan posve nov način, naime prvi se put netko bavi i ljudima koji su se, premda rođeni po stranim amerikama, vratili u domovinu svojih predaka i započeli živote na hrvatskom. Neki od njih nisu izdržali i otišli su, neki su ovdje pronašli mirnu starost, neki pak zagrizli žestoko u našu zajedničku svakodnevicu. Moj zainteresirani ali laički pogled na ove stvari zaustavlja se na osobnim ispovijestima ljudi koji svoju domovinu malo poznaju, koji je sanjaju i zamišljaju, koji joj čisto i nehotično, na gotovo poetski način pripadaju. Sjetim se Marunine glasovite pjesme Bilo je lakše voljeti te iz daljine i njegove ograđujuće posvete pour Bernadette. U toj je nevelikoj, a divno melankoličnoj pjesmi rečeno ono važno o ljubavi iz daljine i na daljinu – premda pokatkad izgleda poput neizdrživog pakla, ipak je jedan od najljepših osjećaja koje u svojim žustro prolaznim životima možemo imati. Hoćemo li našim ljubavima prilaziti u blizinu ili ih puštati da neumitno kopne u nekoj daljini, stvar je osobne i sudbinske odluke, možda nekog nama davno ispričanog a nezaboravnog didova sna.
Epski hihot premijera i guvernera. Kuku-lele
Nekako se na ovu priču o iseljeništvu lako nastavlja priča o premijerovu izletu na taj daleki kontinent koji se nama, slabim letačima, čini kao sam kraj Zemlje o kojoj se odnedavno priča da je okrugla. Što on dolje radi, ja naravno ne mogu zamisliti, uskraćen sam i za shvaćanje smiješnih prosvjeda koji su ga dočekali, znam samo da je Australija velika zemlja s malo stanovnika te da se treba čuvati njezinih pustinja. Nadam se i ponekom novom otkrovenju kad se premijer sretno vrati. Na francuskom aerodromu u Zagrebu neće ga dočekati prosvjedi, tek skuplje cijene usluga koje on ionako ne plaća. Poslije kratkog odmora predlažem mu uznemirujući posjet hrvatskom bušu – odlazak do Narodne banke na porciju sad već epske hrvatske besramnosti. U trenutku dok mu guverner bude objašnjavao razloge svog dobrog raspoloženja, molim da se dolje na trgu ne lupa poklopcima kontejnera i da se plastične boce nešto nježnije nabijaju na prikladne kuke kojima će se iz smeća povući gore. Tako će se i premijer, sportski elegantan, u tom, opet, epskom hihotu, moći pridružiti, opet, sportski elegantnom guverneru. Kuku-lele.
Laszló Krasznahorkai u lovu na konce naših života
Zagrebački nakladnik Oceanmore prije nekoliko dana objavio je roman ovog velikog a povučenog mađarskog pisca, inače scenarista glasovitog Belle Tara i tako prokrvio već kolabiranu izdavačku scenu u nas, doista vrijedan, neobično pošten i vrijedan pothvat. U dojmljivom prijevodu Viktorije Šantić Krasznahorkaijev literarni svijet otkriva se u svoj svojoj punoći i snazi, ozbiljnosti i selektivnosti. Naime, Krasznahorkai nije čovjek koji će, kako to divno kažu Dalmatinci, “peškati sentimente”, ne, njegova nas neumitna ljudska praznina i sudbinska izgubljenost u kovitlajućem i apokaliptičnom svijetu ostavljaju bez daha, u onom raspoloženju u kojem da bismo preživjeli moramo najprije posložiti svoju nutrinu, pohvatati konce vlastitog života. Rat i rat tako paradoksalno postaju i odmor od trule ugodnosti trivijalnog.
O čemu se radi u ovome tekstu?