Nije prikupljanje 720 tisuća potpisa na peticiju za referendum nikakva pobjeda demokracije kao što to sada samodopadno tvrde sindikati. Nije to ni posljedica neukosti naroda koji, izmanipuliran sindikatima, ne zna što potpisuje, kako tvrdi vlast. To je naprosto pobjeda očaja, revolta i jada. Tih 720 tisuća je vapaj siromašnih, obespravljenih i opljačkanih. Nema sumnje da je među njima i dobar broj onih koji misle da je za sve kriv HDZ, ali i onih kojima je akcija bila način da svoje nezadovoljstvo politikom iskažu mimo izbora na koje već dugo nisu izašli s toliko strasti.
Nije tajna da građani jednako loše misle i o političarima i o sindikatima i zato nitko od njih ne bi trebao likovati zbog uspješne akcije. Peticiju nisu potpisivali samo radnici, već i umirovljenici, obrtnici, mali poduzetnici, seljaci, studenti. Pokazali su time da im je dosta ignorantskog odnosa vlasti prema svemu što se njih tiče. Teško je bilo na vrijeme srezati plaće direktorima javnih poduzeća, napraviti pravedniji porezni sustav, smanjiti broj savjetnika i državnih tajnika, racionalizirati diplomaciju, spriječiti rasipanje novca na kojekakve sulude projekte, kontrolirati farbanje tunela, kazniti pljačke, ali lako je bilo uvesti harač, tjerati ljude u prijevremene mirovine, prijetiti smanjenjem pa i obustavom isplata mirovina i socijalnih davanja, ucjenjivati krizom.
Sindikati, koji su već i sami postali očajni zbog svoje neučinkovitosti, samo su poput poslovične ćorave koke naletjeli na zrno i pokrenuli akciju koja je dopustila ljudima da nešto kažu. Nije zbog toga povjerenje u sindikate nimalo poraslo i tek će se vidjeti jesu li konačno postali dorasli svojoj pravoj ulozi. Nije ni opozicija nimalo zaslužna. Oni su samo shvatili da bi bilo suludo da su se odbili svrstati na stranu revoltiranih građana. S izuzetkom angažiranog Lesara i njegovih laburista koji su od početka bili dio priče i donijeli 80 tisuća potpisa – prikupljajući tako i neki kapital za iduće izbore – ostali su se samo udostojili staviti svoj potpis nakon što su pustili da protekne dovoljno vremena da vide hoće li akcija propasti. Uz tu i tamo koju kritičku opasku o premijerki i HDZ-u, čuvali su se bilo kakvog pothranjivanja nezadovoljstva. Bi oni vlast, ali ne bi i probleme koje ona nosi. Svjesni su da je ovo 720 tisuća glasova protiv Vlade, ali ne nužno i 720 tisuća glasova za njih.
Na drugoj strani su ostali samo predsjednik Josipović i Jadranka Kosor. Josipović, koji je između radnika i poslodavaca izabrao ‘i’ – kako je to lucidno sažeo Ćićo Senjanović – misli da mu je mjesto iznad dnevne politike. Nije stavio svoj potpis na peticiju zagovarajući pregovore do kojih ionako mora doći. Uostalom, njegov je mandat na početku i još se ne mora brinuti za nove izbore.
Premijerka, međutim, i te kako mora i njezine reakcije pokazuju strah. No ne usudi se napasti građane koji su potpisali pa je svoj gnjev usmjerila prema političarima iz opozicije tražeći od njih da kažu kome uzeti kako bi se financirao referendum i kome treba uzeti. Jer ona je kao odgovorna, a oni su kao neodgovorni, ona se kao brine za opće dobro, a oni bi kao samo vlast. No referendum je stečevina demokracije i za njega u proračunu uvijek treba biti novca jer narod uvijek ima pravo na taj način iskazati svoju volju i ne smije ga se ucjenjivati nedostatkom novca ili prijetnjama o uskrati prava. Građani daju svoj novac državi da bi pametno njime raspolagala u njihovu korist i da bi uvijek imala za ono što im je potrebno.
Ako vlast ne zna prikupiti novac, ako njime raspolaže na štetu svojih građana, onda je vrijeme da ode. Pa ako treba, neka svi koji su potpisali peticiju daju, uz sve za što su već dali pa je profućkano, još 236 kuna iz svojih prošupljenih džepova i skupe 170 milijuna kuna. Ali ne za referendum, nego za izbore.
Je,je...a najsiromašniji među potpisnicima su Severina,Milanović ,sindikalni čelnici i gro politikanata koje Hrvatski radnik plaća a da i sam nema.Inaće,sada se vidi da je Hrvatska zemlja umirovljenika.