Poznata je priča iz vojske bivše države, iz JNA, koja je mogla biti i istinita. Dakle, jedan srpski vojnik prijavio je jednoga hrvatskoga jer je veličao ustaše, pa je ovaj zaradio tešku kaznu. Onda se odvažio jedan hrvatski vojnik i prijavio jednoga srpskoga jer je veličao četnike. Potom ih obojicu oficir pozove da ih suoči i provjeri što je istina, te im na kraju reče: “Ma idite, bre, gonite mi se s očiju, šta se stalno svađate i tužakate!”
Države u kojoj se priča događa više nema, nema ni njezine vojske, ali je u Srbiji i Hrvatskoj ostao isti odnos prema ustašama i četnicima. U Hrvatskoj se veličanje ustaša i isticanje njihovih oznaka kažnjava, a četnici su u Srbiji rehabilitirani. Prije sedam godina zakonski su izjednačeni s partizanima, no mirovine i drug e povlastice još ne mogu ostvarivati, jer je u proceduru uključen srbijanski SUBNOR koji ih u tome sprečava. Rješenje je odgođeno, a postići će se tako što će partizani iz odlučivanja biti isključeni. Osim toga, očekuje se da će za koji dan Viši sud u Beogradu rehabilitirati četničkoga vođu Dražu Mihailovića. Što su za Hrvatsku i Hrvate četnici, ne treba naglašavati.
I iz Drugog svjetskoga rata i iz Domovinskoga rata upamćeni su kao zločinci najgore vrste, čijim je ideolozima cilj bio genocid, zatiranje i Hrvatske i hrvatstva. Koji je to zajednički politički minimum od kojeg bi Hrvatska i Srbija u svojim odnosima trebali polaziti? Ako Hrvatska politika dopusti da se iz toga minimuma ne isključe četnici, ako pristane na dobrosusjedstvo i suradnju sa Srbijom u kojoj će četnici biti rehabilitirani, onda je to izdaja, suglasnost s opasnošću vlastitoga nijekanja i uništenja kakvo su oni htjeli. Onda j e to nacionalno poniženje, pogodba s krvnikom kojemu je prošlost zaboravljena a budućnost rezervirana za nova zvjerstva. Onda je to kukavstvo spremno na sve ustupke radi prijateljstva. A tko prijateljstvo kupuje ustupcima poput je slabašne djece koja naklonost jače plaćaju trajnom ovisnošću.
Prihvati li službena hrvatska politika neupitnost suradnje i sa Srbijom u kojoj će četništvo biti rehabilitirano, upast će u takvu ovisnost u kojoj će se moći ponavljati sve one povijesne krivotvorine, srpska posezanja za hrvatskim naslijeđem i optužbe koje su i dovodile do četničkih zala u Hrvatskoj. Zašto ni sada ni u cijelom posljednjem desetljeću u službenoj hrvatskoj politici nije bilo reakcija na rehabilitaciju četništva u Srbiji? Hrvatska se očito već dugo u Europi upotrebljava za uljepšavanje slike o Srbiji. Račan i pogotovo njegov ministar vanjskih poslova Picula držali su da je njihova povijesna zadaća pomoći demokratizaciji Srbije, to jest rušenju Miloševića. Sanader je danomice ponavljao kako će Hrvatska Srbiju i druge zemlje u regiji maksimalno podupirati na njihovu putu u Europsku uniju, a ta potpora s Josipovićem doživljava kulminaciju. Gotovo nijednoga znaka uzvraćene naklonosti prema Hrvatskoj cijelo to vrijeme iz Srbije nije bilo.
Dapače, samo nekoliko mjeseci nakon Sanaderova spektakularnoga posjeta Beogradu, od kojega je samo Srbija imala koristi, srbijanski su se dužnosnici razletjeli europskim metropolama ne bi li spriječili početak pregovora Hrvatske sa EU. Tako je Srbija zemlju na koju je izvršila agresiju maksimalno iskorištavala za svoju promociju u Europi a da nije prihvatila nijednu posljedicu te agresije. Pobjednik je zdušno radio za poraženoga, žrtva je zdušno radila za napadača! Šutnja Zagreba o rehabilitaciji četništva dio je hrvatske uloge u krivotvorenju europskoga imidža Beograda i jedno od mnoštva odricanja koja je učinila hrvatska politika za svoje europske gazde. Nismo suverena država nego kolonija u kojoj je samosvojnost davno zamijenjena poslušnošću. Takva, službena Hrvatska na kraju ne zaslužuje drugo nego vic iz Bosne. Dakle, četnici u kućnom dvorištu sređuju Husu, ali je Huso žilav pa to traje i traje. Iziđe na vrata Husina žena Fata i pita: “Majstori, jeste li za kafu?” Fata je i Hrvatska.
Iz pogleda izbija ljubav na prvi pogled.