S tim sam se imenom sreo negdje sredinom šezdesetih u zagrebačkom Studentskom listu: Manda Birimiša. Pripadalo je pametnoj, šarmantnoj, nasmijanoj Splićanki koja je pisala eseje o kazalištu i držala se kao da je kazališna diva. Sretao sam ga kratko, jer se žena koja ga je nosila ubrzo udala i postala - Mani Gotovac. Prezime je uzela po mužu iz slavne obitelji, a kako je i zašto došlo do zamjene Manda-Mani, ne znam, no rekao bih da joj je ime Mani svakako bolje pristajalo. Manda je zvučalo suviše pučki za nekoga tako gradski otmjenoga kao Mani.
Usred ove halabuke stvorene imenovanjem novog upravitelja HNK u Splitu, taj mi se put od Mande Birimiše do Mani Gotovac čini najsažetijim opisom putovanja što ga je hrvatska kultura prevalila u proteklih šezdesetak godina.
Kad su komunisti 45. osvojili vlast, prvo su dotadašanjim vladajućim klasama oteli sva materijalna dobra i formalno ih na korištenje i upravljanje predali narodu. Razjurene su sve institucije građanskog društva, a među prvima je kroz prozor bačena elitna građanska kultura, ponekad, doslovce, zajedno s klavirima. Opće, narodno, masovno, pučko... bile su značke novog društvenog stanja i kulturnog poretka. Sve što se radilo, činilo se za narod i u ime naroda.
Ali uglavnom samo u proklamacijama, jer u stvarnosti je sve bilo u rukama antielitista koji su se vrlo brzo počeli zamišljati, a onda i tako ponašati, kao nova elita. Proglasili su umjetničke slobode (što je, naravno, bilo dobro), počeli naglašeno poticati novu umjetnost (kao izvorne skorojeviće oduševilo ih je načelo: što nerazumljivije, to bolje!) i više-manje otvoreno potiskivati izvorne, tradicionalne, pučke oblike kulturnog stvaralaštva.
Da, izvodili su se "spletovi pjesama i plesova jugoslavenskih naroda i narodnosti", održavale smotre folklora, izlagala su se stakla podravskih naivaca, ali se uistinu s prezirom gledalo na narodnu kulturu. Pola hrvatskog Centralnog komiteta pjevalo je u mladosti gange i rere, ali se ubijalo od pohvala avangardnoj glazbi Johna Cagea na Muzičkom biennalu u Zagrebu. Narodu su navučeni radnički kombinezoni, a u tvornička su dvorišta dovučene skulpture od lanaca i hrđavih čavala da im se radnička klasa divi. Nošenje narodne nošnje (koja i danas u europskim zemljama bitno utječe na standarde modernog odijevanja) shvaćalo se kao znak primitivizma. Ukratko, Manda je postala Mani!
U posljednja se dva desetljeća štošta promijenilo, ali jedno je ostalo isto, a to je zazor od narodnoga, pučkoga, izvornoga, masovnoga... i našega. Utjecajna kulturna (pa i politička) elita i dalje vjeruje da je bijeg od vlastitog identiteta zalog modernosti i europejstva. A zapravo je obratno: moderno europejstvo bez samosvojnih europskih narodnosti isto je što i tijelo bez kosti. Ne od jučer, nego od Gajevih vremena.
Gdje je ta naša Manda?
\"Gdje je ta naša Manda?\" pita J. Pavičić. Odgovor je kratak i jasan. U Severini. U umjetnosti javne ŠEVE.