Zvonka Bušića ubio je njegov idealizam. Onaj što ga je činio stamenim više od tri desetljeća u američkom zatvoru i onaj koji se u domovini pretvorio u teško razočaranje. Premda je za mnoge ljevičare bio i ostao terorist, bio je iznimno senzibilan, osjetljiv na domovinu kao tako reći na jedini razlog svoga postojanja, ali razlog njegovan ne samo u uobičajeno shvaćenoj ljubavi za Hrvatsku nego i u ljubavi za književnost i druge umjetnosti te u iznimnom obrazovanju.
Tko je s njim razgovarao, mogao se uvjeriti da je duboko proniknuo u tajne različitih filozofija, svjetskih religija i manipulacija njihovim učenjima i porukama, u tajne svjetskih zavjera i interesa različitih politika i svjetonazora. S iznimnim moralnim i intelektualnim kapitalom pokušao je u Hrvatskoj ujediniti domoljubne politike, ali je manje-više svuda nailazio na male feudalce koji se nipošto nisu htjeli odreći svojih beznačajnih stranačkih posjeda, pa je na kraju odustao.
I kad je prije gotovo četiri desetljeća oteo zrakoplov kako bi pozornost svijeta skrenuo na Hrvatsku, i kad se 2008. vratio u Hrvatsku i pokušao djelovati u politici, Bušić je bio čovjek s povijesnom misijom. Takvoga, američki ga je zatvor slamao 32 godine i nije ga uspio slomiti, ali ga je za mnogo manje vremena slomila vlastita domovina. Jedna po jedna padale su utvrde njegova idealizma koje je učvršćivao u svojim zatvorskim predodžbama: razočarao ga je politički sitnež, razočarale su ga i vodeće stranke i političari, na kraju, razočarao ga je i narod, ali kao žrtva stranačkog sustava u kojem je prisiljen izabrati ovo ili ono zlo.
Osobno sam očekivao, pogotovo nakon izvrsnoga dokumentarca Ljiljane Bunjevac-Filipović na HTV-u, da će se Zvonko prepustiti zasluženoj “mirovini” u kojoj će pisati uspomene ili raditi što slično, ali sad mi je jasno da je drama zvana težnja za slobodnom Hrvatskom u njemu jednako intenzivno živjela od njegove mladosti do danas. Na razini je grčkih tragedija činjenica da se bezizlazje u toj drami pokazalo najokrutnijim kad je sloboda ostvarena i kad se sam u njoj našao. Hrvatska 32 godine sanjana u američkom zatvoru i ponižena Hrvatska u koju je iz toga zatvora došao bile su bitno različite.
Na žalost, Zvonko Bušić nikad nije pomislio da je tim dugim zatvorom višestruko vratio dug domovini, nego je, naprotiv, držao da ga je Hrvatska tom robijom još više zadužila i da se njegova misija mora nastaviti. Ali tko je mario za to njegovo misionarstvo, za zatvorski san, za idealizam! Nastojeći objediniti male desne stranke, on je stvarao savez koji nužno propada – savez između svoje plemenitosti i ljudskog sitniša. Isto mu se dogodilo kad je vjerovao u neke moćnije stranke i političare. Ne pišem ovo da bih dokučio nedokučive razloge njegova samoubojstva.
Samo pokušavam oblikovati uspomenu na posljednjeg idealista u hrvatskoj politici, jednog od rijetkih kojima je Hrvatska bila sve. Pritom vjerujem da je i njegov posljednji čin imao svoju svrhu za Hrvatsku, za koju je Zvonko Bušić izvršio otmicu vlastitog života.