Utješite me i ispravite ako možete nekim ružnim sjećanjima, ali ja ne pamtim kada je naš javni govor bio na nižoj i bjednijoj razini: od izbora tema, preko načina na koji im se pristupa, do unakaženog hrvatskog jezika. Nerazumijevanje značenja riječi i pojmova pokazalo se, primjerice, u slučaju “Milanovićev građanski rat”. Zajednički nazivnik svih istupa protiv premijera tim povodom bila je uvjerenost da već i samo spominjanje građanskog rata u kontekstu Domovinskog rata predstavlja nedopustiv, za sve Hrvate, a naročito za hrvatske branitelje uvredljiv čin. Stranke su požurile tražiti ostavku spominjući čak i veleizdaju. Kao da je građanski rat neki rat drugog reda, manje strašan, razoran, zao i ubojit nego što su međunarodni sukobi i agresije. I kao da u građanskom ratu nije moguće raspoznati tko je prav, a tko je kriv. Ali, to ionako nije bila nikakva rasprava, nego obična jednodnevna galama u predizborne svrhe.
Nažalost, među podstrekačima bespredmetnih galama ovih je dana upravo premijer koji, čini se, ni sam ne zna hoće li mu sljedećeg trenutka iz usta izletjeti leptir ili šišmiš. A povrijeđena taština guši mu razbor do te mjere da se obrušava ne samo na pristojnog gimnazijskog profesora, nego i na povijesne činjenice te usput i svisoka izvrijeđa još i Turopolje i Hrvatsko zagorje.
Međutim, koliko god Milanović svojim raštrkanim mislima i taštim ispadima unosio nemir u ljude, a zbrku u politiku i društvo, ovom zemljom ipak hodaju tipovi daleko opasnijih misli i jezika. Doduše, već i jedna noć u zatvoru barem za sada imala je dobar pedagoški učinak na Zdravka Mamića, što ne znači da treba odustati od sankcioniranja njegovog šovinističkog ispada koji je zastrašujuć čak i prema Mamićevim standardima uobičajenog primitivizma i prostote.
No, Mamićevi istupi već odavno su samo simptom bolesnog društva i medija koji ga, uz vrlo rijetke iznimke, opslužuju, a samim tim i potiču. Javnost nam pati od teškog poremećaja orijentacije. Hrvatska je društvo kojem treba crtati zašto su izjave poput Mamićevih nedopustive. Uzaludno je pozivati ljude da zamisle kakav bi odgovor na nešto slično bio u Njemačkoj ili Americi. Uzaludno je zato što bi oni koji brane Mamića na jednak način branili i pravo svakog njemačkog i američkog rasista da javno i glasno izgovara svoju mržnju. Sankcioniranje grubog šovinističkog ispada samo u društvu koje je prezrelo logiku može postati povod protestima zbog ugrožavanja slobode govora. Mamićev šovinizam sa slobodom govora ima veze toliko koliko i s historiografijom nova pjesma Marka Perkovića o Bosni kao kolijevci hrvatstva. Ali, kako stojimo s logikom i činjenicama, u Hrvatskoj možda dočekamo i to da oko neke Thompsonove pjesme zasjedne ozbiljan znanstvenički okrugli stol. Nažalost, siguran sam da ima dosta ljudi kojima to zapravo zvuči kao odlična ideja. Čak i među povjesničarima.
Skladatelj i pisac Dubravko Detoni u trećoj knjizi svog dnevničkog “Atlasa života”, što ga je netom izdala zaprešićka Fraktura, ima i ovaj zapis: “Slova su uredno i na vrijeme posijana po čitavom svijetu, no uslijed nepopravljiva kvara u središtu morala više se ne mogu slijepiti ni u jednu riječ osim uvrede i psovke.” Upravo zbog takvog kvara Ruža Tomašić kad krene dodatno objašnjavati svoj nacionalistički moral nužno mora izreći nešto još gore od onoga što je krenula popravljati. Inače, njeni “gosti” na internetskim su pojilištima mržnje već postali omiljen izraz kojim se označava one koji imaju biti kuš, ili neka odlaze. Samo me zanima hoćemo li taj novi standard hrvatske gostoljubivosti po Ruži primjenjivati i na ljetne goste, turiste u Hrvatskoj, ili ćemo ipak protjerivati samo hrvatske građane koji bilo što ružno pomisle o svojoj domovini?
U subotu, na dan kad ovaj tekst izlazi u novinama, po čitavom će se svijetu navečer na jedan sat gasiti svjetla kao izraz brige i pažnje prema planetu Zemlji. A jedna je mudra građanka uz poziv na tu akciju na Facebooku dodala i ovo: “Još kad bi na sat vremena i ljudi zatvorili usta pa da se majka Zemlja bar malo odmori...” Jedna od prošlotjednih sjednica Sabora pokazala je zabrinjavajuće visoku razinu verbalnog i mentalnog zagađenja. Opasnost od teškog trovanja uma i duše silno je porasla, ali jedina sirena je u vašoj glavi. Ako vam se barem jednom tjedno čini da ludite ili da živite u društvu na samom rubu ludila, dobro je. Još uvijek ste zdravi. Ali nije vam lako.
