I slučaj Damira Mihanovića pokazuje – Hrvatska će biti slobodna zemlja tek kad u njezinu i posljednjem političaru umre Staljin. U knjizi “Strah i nada” Nadežda Mandeljštam, žena ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama, piše o jednom od najokrutnijih izuma sovjetske vlasti kojim je uništavala svoje protivnike.
Dakle, muža i nju iz Sankt Peterburga protjeruju u neku zabit, u toj zabiti im ne daju dozvolu boravka, pa su nigdje – postojeći su a ne postoje, žive a ne žive, nemaju biti gdje drugdje osim u zemlji u kojoj za njih nema mjesta.
Slično se događa i Mihanoviću pošto razotkriva aferu Fimi media – u Croatia osiguranju dobiva otkaz, ali mu Ivan Šuker ne daje razrješnicu iz Nadzornog odbora, pa se drugdje ne može zaposliti. Degradaciju na poslu, čim se vratila s rodiljskoga dopusta, u tvrtki u kojoj je država većinski vlasnik, doživljava i njegova žena.
Dok je HDZ bio u oporbi, Ivan Šuker je bio jedan od najistaknutijih saborskih zastupnika te stranke, i to jedan od onih po kojima se ona poimala kao konzervativna u pozitivnom značenju te riječi, kao domoljubna i kršćanska. Unatoč tome, i unatoč činjenici da se Vlada Jadranke Kosor obvezala štititi sve one koji razotkrivaju korupciju i kriminal, progon obitelji Mihanović ima sva staljinistička obilježja.
Možda ni Mihanović u svemu nije nevin, ali ugroziti egzistenciju cijele obitelji čak i tamo gdje je politička moć ne bi dosezala, i kao jedinu joj zaštitu ostaviti javnost, može samo onaj tko vlast doživljava kao raspolaganje državom i ljudskim sudbinama, kao sredstvo samovolje, nagrađivanja poslušnih i kroćenja i egzekucije neposlušnih.
A u pozadini je uvijek, bez iznimke, nečista savjest. Formalno bi netko mogao pravdati državu i kad nepravedno postupa sa supružnicima Mihanović, ali želja da se ta obitelj i poslije toga uništava govori o gaženju bližnjih kao političkoj strasti koja je “resila” najokrutnije režime u povijesti.
Premda i te kako ima veze sa Sanaderom, slučaj Mihanović događa se poslije Sanaderova odlaska, što će reći da HDZ-ovo kršćanstvo u svom staljinizmu jednako sada kao ni prije ne razlikuje križ i brkove. Što je najgore, i Sanaderovo i Mesićevo šikaniranje nepoćudnih i SDP-ova boljševička ustrajnost u nijekanju nepodopština svojih dužnosnika pokazuju kako nema nade da će se u skoro vrijeme u samovolji bilo koje političke vlasti što bitno promijeniti, pa nam ne preostaje drugo doli moliti Boga da nezaštićenim ljudima i pravdi ostane kakav-takav prolaz do javnosti.
A u pozadini je uvijek, bez iznimke, nečista savjest. Baš tako i nikako drugačije.