Da je u II. svjetskom ratu pobijedio Draža Mihailović, danas bi Jugoslavija bila europska ustavna parlamentarna kraljevina. Ne bi bilo tragičnog rata na kraju 20. stoljeća i odavno bismo bili u Europskoj uniji i NATO-u\", izjavio je prije godinu dana Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove i odnedavno glavni saveznik Čede Jovanovića, najliberalnijeg srbijanskog političara, koji zbog svojih stavova kojima ne tetoši srpski nacionalizam praktično jedini od tamošnjih političara uživa neki ugled i u Hrvatskoj. Jovanović i Drašković udružili su se u pokret Preokret koji, po svemu sudeći, ne nudi ipak nikakav preokret kad je riječ o odnosima s Hrvatskom na koju su kretali tenkovi posuti cvijećem iz Beograda 1991. Jovanović se udružio s kontroverznim političarom, za koga su Srbi \"na jugoslavenskom prostoru biološki najjača nacija, historijski najutemeljenija\".
Dok se u Srbiji priprema i sudska rehabilitacija četničkog vođe Draže Mihailovića, osuđenog na smrt i strijeljanog 17. srpnja 1946., na Adi Ciganliji, iz Hrvatske se čuje samo glas prosvjeda iz Vrgorca. Zaustavite rehabilitaciju, pozvale su vrgoračke gradske vlasti vladu Zorana Milanovića, koja bi mogla nezgodno pitanje ponovno prešutjeti. Zašto pišu upravo iz Vrgorca? Možda i zato što je vrgorački gradonačelnik Borislav Matković po zanimanju profesor povijesti ili što je HDZ-ovac pa time u oporbi i želi provocirati Vladu, ali ne samo zato. Nego zato što vrgoračka okolica pamti pokolj 270 stanovnika – među njima i žena, djece, svećenika – u selima Dubrava, Vlaka, Kozica, Dragljane i Rašćane. Počinile su ga četničke jedinice iz istočne Hercegovine u kolovozu 1942. godine prije gotovo 70 godina.
Mnogima, poput Vuka Draškovića, možda treba još vremena da se raspitaju o tome kakva je bila priroda četničkog pokreta, je li jedan od ciljeva bio dobiti etnički čistu veliku Srbiju i kakve su zaista bile mogućnosti da đeneral Draža od Jugoslavije stvori \"europsku ustavnu parlamentarnu kraljevinu\". Jedino što bi se možda ostvarilo da je Draža pobijedio – ratova koje je pokrenuo Slobodan Milošević zacijelo ne bi bilo. Ciljevi Miloševićevih ratova – uništavanje Hrvata, Bošnjaka i Albanaca na područjima na kojima žive Srbi – bili bi vjerojatno postignuti puno prije 1991.
U Srbiji je konfuzija sve veća i nije čudno što njihovim liderima u glavi vlada zbrka i što ne mogu razaznati Dražu od žita kad mnogima od njih nije jasno ni što se dogodilo prije samo dvadeset godina i kakva je bila njihova uloga u tome. A i izbori su već raspisani. Neobično je ipak što iz Hrvatske nema reakcija ni na jednu provokaciju iz Beograda. Takva šutnja pomalo je nezdrava, ništa što dolazi iz Beograda nama više, eto, ne smeta, toliko smo otvoreni, tolerantni i pomirljivi da nam ni preokretanje povijesti naopačke nimalo ne upada u oči, ne smeta ni kad Boris Tadić svojata Ruđera Boškovića upravo na tragu one \"Srbi svi i svuda\", ne smetaju nam na rukometnom teretnu šajkače i kape poput one koju je nosio Ratko Mladić. A ako treba, mi ćemo se ispričati Srbiji što 1991. godine nismo položili oružje pa rata ne bi ni bilo.
Gosp. Perica, sto drugo se moze ocekivati od dva hrvatska predsjednika ciji su ocevi bili partizanski koljaci u drugom svjetskom ratu ili od garniture koja je na vlasti u hrvatskoj a isprepletena je sa srbadijom