Ferenc Horváth član je uprave i izvršni potpredsjednik MOL-a zadužen za downstream. Upravo taj dio naftnog biznisa područje je najvećeg prijepora između Vlade RH i mađarske kompanije u upravljanju Inom. Horváth je ujedno i član NO-a Ine. U intervjuu za Poslovni dnevnik govori o budućnosti hrvatskih rafinerija, ali i komentira USKOK-ovu istragu o nabavi sirove nafte u Ini.
Jača ruska konkurencija
::Kakva je budućnost Ininih rafinerija u Sisku i Rijeci?
Da bismo odgovorili na pitanje o budućnosti, moramo se nakratko vratiti u prošlost. Razdoblje od 2003. do 2007. često se naziva “zlatnim dobom downstreama” jer se radilo o razdoblju kad su svi ulagali u taj sektor. Kupovale su se rafinerije, ulagalo se u njihovu modernizaciju, a sve zbog dobre situacije na tržištu. Cijena nafte bila je relativno niska, a potrošnja derivata rasla. U takvim okolnostima rafinerijski biznis bio je profitabilan. Tada je i MOL planirao znatna ulaganja u povećanje svojih rafinerijskih kapaciteta, no izbijanjem svjetske gospodarske krize zlatno je doba nažalost završilo. Nafta je poskupjela, a potrošnja naftnih derivata u Europi počela nezadrživo padati. U takvim okolnostima pritisak na poslovanje rafinerija postao je iznimno velik. Primjerice, samo zbog veće cijene nafte koju troše u svojim unutarnjim procesima troškovi rada MOL-ovih rafinerija na godišnjoj razini u odnosu na zlatno doba danas su veći za 400 milijuna dolara. Dakle, u takvom okruženju do izražaja su došle kompetitivne razlike između rafinerija.
Većina europskih rafinerija svoju je modernizaciju završila do 2003., odnosno najkasnije do 2005. godine. U Ini pak, što se tiče modernizacije rafinerija, praktički ništa nije napravljeno do 2003. Kad se s tim procesima krenulo, izbila je kriza i nestalo je tržište koje bi takva ulaganja učinilo financijski isplativima. Tržište se jednostavno smanjilo, a najveći pad potrošnje zabilježen je upravo u mediteranskom bazenu, tržištu na koje su orijentirane Inine rafinerije. Dakle, Ina je propustila povoljan termin za ulaganje u svoje rafinerijske kapacitete. Nije u tome jedina, rijetko je tko 2006. ili 2007. predvidio ovakvu krizu. No sad smo tu gdje jesmo i u takvim okolnostima Ina mora pronaći način kako optimizirati i prilagoditi svoju proizvodnju takvoj situaciji.
::Što to konkretno znači? Znači li optimizacija i zatvaranje rafinerija?
Optimizacija ponajprije znači poboljšanje proizvodnih procesa. Primjerice, za svaku naftnu kompaniju, pa tako i za Inu, danas je iznimno skupo poslovati s prevelikim kapacitetima. Samo u nekoliko godina nakon izbijanja krize Inine rafinerije baš zbog takvog načina poslovanja izgubile su oko milijardu dolara. Dakle, optimizacija nužno ne podrazumijeva zatvaranje rafinerija iako je to realnost od koje se ne može pobjeći. Nakon niza zatvaranja rafinerija u Europi proteklih godina, procjene su da još postoji 20-30 posto viška kapaciteta. Kako je konkurencija prekomorskih zemalja i Rusije sve jača, to je problem koji će u budućnosti teško nestati sam od sebe. Dapače, vjerojatno će biti sve jači.
::Znači li to da razmatrate planove za zatvaranje jedne od Ininih rafinerija?
Mi se time ne bavimo. Ja sam zadužen za poslovanje rafinerija na razini grupe, no ne miješam se u odluke lokalnih kompanija. Kakva god da bude, odluku o budućnosti Ininih rafinerija donijet će izravno Inina uprava, Odbor izvršnih direktora i Nadzorni odbor. Dakle, odluke o Ini donose se u Zagrebu, a ne u Budimpešti. Ja sam član Nadzornog odbora Ine i na toj funkciji sudjelujem u razmatranjima o optimizaciji Ininih rafinerijskih procesa. Rade se brojne analize i traže moguća rješenja. Ono što je u ovom trenutku jasno jest to da je sadašnji kapacitet Ininih rafinerija prevelik s obzirom na tržište. Inine rafinerije imaju kapacitet od 7,5 milijuna tona, a tržište koje Ina, čak uz povećan izvoz, može opskrbljivati iznosi oko 3,5 milijuna tona. U takvim okolnostima čini mi se da nema ni tržišnog ni financijskog rezona ulagati u razvoj dva puta većih kapaciteta nego što su potrebni. No to je samo moj stav, konačnu odluku donijet će Inina tijela.
Inin sustav nabave nafte bolji je i od onoga koji imamo u MOL-ovim rafinerijama. Dakle, to je najbolja praksa na razini grupe
::Spominjete nedovoljno veliko tržište, no neki stručnjaci u Hrvatskoj tvrde da bi Inino tržište bilo znatno veće kad bi tvrtka imala mogućnost autonomnog širenja u regiji. A onda bi bilo i više posla za rafinerije...
Ne znam otkuda te tvrdnje da MOL Ini ne dopušta poslovanje na nekim tržištima. To ionako tvrde samo dva-tri tzv. naftna stručnjaka koja očito rade u interesu politike. Kao i u slučaju rafinerija, odluka o tome gdje će prodavati svoje proizvode potpuno je prepuštena upravljačkim strukturama Ine. Kao i svaka druga kompanija na svijetu, Ina svoje derivate prodaje tamo gdje može biti cjenovno konkurentna, a pritom ostvariti zadovoljavajuću razinu profita. Ako Ina ne prodaje svoj benzin ili dizel u Srbiji, to nije zato što joj to netko ne dopušta, već zato što na tom tržištu ne može konkurirati.
::Ali teorijski je moguće da na nekom javnom natječaju za nabavu dizela ili benzina u Srbiji međusobno konkuriraju Ina i MOL?
U Srbiji trenutačno ni MOL ne prodaje benzin jer su cijene na tom tržištu takve da nam se izvoz ne isplati. Inače, postoje i službeni sporazumi između MOL-a i hrvatske Vlade o poslovanju na tržištima regije i, iako ne smijem otkriti detalje tih sporazuma, mogu reći da MOL nije prekršio nijednu odredbu koju oni sadrže. Pitanje izvoza Ine pitanje je o kojem autonomno odlučuje Ina, a te odluke trebala bi donositi temeljem poslovnih načela, a ne politike.
Foto: Nikola Čutuk/Pixsell
::No primjenom isključivo poslovnih načela za Inu bi financijski najisplativije moglo biti zatvoriti obje rafinerije, naftu izvoziti, a derivate uvoziti. Za kompaniju je to profitabilno, no iz perspektive nacionalne kompanije taj odnos podsjeća na kolonijalizam.
Kad sam rekao da se Ina ili bilo koja druga kompanija u MOL grupi mora voditi temeljem poslovnih načela, to ne znači da se radi samo o interesima MOL-a nego i svih drugih dionika i dioničara, uključujući i državu. Dakle, optimalno rješenje nije ono rješenje koje je kratkoročno financijski najisplativije. Za strateška rješenja mora se razmišljati dugoročno i uzeti u obzir utjecaje koje će takve odluke imati na ekonomiju, pa i šire društvene događaje. No kad čujem glasine koje se u Hrvatskoj javljaju pri donošenju bilo kakve odluke vezane za poslovanje Ine, teško mi je u njima prepoznati bilo kakvu poslovnu logiku, bilo iz perspektive kompanije, bilo iz perspektive države.
::Prije nekoliko dana USKOK je potvrdio da istražuje Ininu nabavu sirove nafte unatrag četiri godine. O tome se raspravljalo i na kompanijinu Nadzornom odboru. Što ste zaključili?
Dakle, nabava nafte osjetljiva je tema u svakoj naftnoj kompaniji, pa tako i u Ini. Riječ je o golemom novcu i milijunskim ugovorima pa je evidentno da se taj dio poslovanja kompanije mora tretirati s posebnom pažnjom. U ovom slučaju mislim da je opet nužno razdvojiti glasine od činjenica. Najnovije su glasine da je Inin proces nabave nafte loš i netransparentan, da se odluke donose u Budimpešti i da tako MOL svake godine krade 5 do 10 milijuna dolara iz Ine. Prije nego što je MOL preuzeo upravljanje kompanijom glasine su pak bile da je Interina u Londonu, preko koje je Ina tada nabavljala naftu, u stvari bila platforma za isplatu upitnih honorara nekim menadžerima i financiranje njihova luksuznog životnog stila.
Još dalje u povijest, kad su kompaniju vodili današnji tzv. neovisni konzultanti koji rade u interesu politike, tvrdilo se da su se trejderi, a čak i privatne osobe okoristile na poslovima nabave nafte. Dakle, glasina uvijek ima. No činjenice – one koje su provjerljive – su sljedeće: tijekom posljednjih nekoliko godina provedeno je više revizija procesa nabave nafte u Ini i svaka od njih, uključujući posljednju koju je napravila ugledna britanska kompanija, pokazala je da su procedure u Ini potpuno u skladu s najboljom svjetskom praksom, da je nabavna cijena nafte bila tržišna, a da je Ina od suradnje s MOL Tradeom imala koristi.
Ina ne kupuje od MOL-a
::Koliko Ina godišnje nafte kupuje od MOL-a?
Ina praktički uopće ne kupuje naftu od MOL-a. U zadnje dvije godine taj je udjel iznosio oko 1 posto, a i to je bio interventni uvoz za potrebe sisačke rafinerije. Dakle, Ina sama kupuje na tržištu, a pritom, katkada, koristi posredničke usluge MOL Tradea. Posredničke usluge uobičajene su u nabavi nafte, no za Inu ih je nekoć obavljala Interina. No tada je posrednička naknada iznosila 30 centi po barelu. MOL Trade naplaćuje 1,5 centi. To su činjenice koje je utvrdila revizija, kao i to da je dokumentacija o nabavi nafte iz razdoblja prije 2000. godine u kompaniji nestala.
::No revizijski izvještaj u upravi Ine nije prihvaćen jednoglasno. Hrvatski članovi uprave imali su izdvojena mišljenja o njemu. Što su njihovi prigovori?
To mi je teško komentirati, i to iz više razloga. Prvi je taj što je izvještaj u Nadzornom odboru – tijelu čiji sam ja član – prihvaćen jednoglasno. Drugi je to što sam se trgovinom naftom bavio deset godina i kao stručnjak u tom području mogu reći da mi je sve što piše u revizorskom izvještaju savršeno jasno. Govoreći s profesionalne razine, mogu pak reći da mi pojedine primjedbe članova uprave nisu bile razumljive. Na kraju, neutemeljene primjedbe na Inin sustav nabave nafte donekle mi i osobno smetaju.
::Zašto?
Ako govorimo o razvoju Ine i njezina poslovanja koje posljednjih godina pratim kao član NO-a, nema sumnje da je upravo proces nabave nafte jedno od područja u kojem je napravljen najveći napredak. Ina danas ima transparentan, jasan i efikasan sustav nabave sirovina te je on jedno od glavnih područja iz kojih kompanija crpi svoju kompetitivnu prednost. Ako se gledaju rezultati objektivne evaluacije, jasno je da je Inin sustav čak bolji od onoga koji imamo u MOL-ovim rafinerijama. Dakle, to je najbolja praksa na razini grupe i to je moje čvrsto profesionalno mišljenje. Uza sve probleme koje Ina objektivno ima, nabava nafte jedna je od najboljih stvari koje radi i to je apsolutno uspjeh Ininih zaposlenika koji su taj sustav razvili i koji ga provode. To Ini ide na čast i smeta mi kad se takav sustav dovodi u pitanje, kad se tvrdi da ne valja i kad kolaju glasine o nekim navodnim nepravilnostima. Tako se u stvari diskreditiraju Inini zaposlenici, a toga bi svi trebali biti svjesni, ponajviše članovi uprave te iste kompanije.
Ipak ste kupili INU-u da poberete samo zaradu i jačate MOL...boli vas ona stvar za naše rafinerije...