Za nedavna susreta sa Željkom Obradovićem (56) pokušali smo saznati što su to svakodnevni motivi stručnjaka koji je čak osam puta bio klupski prvak Europe.
- Ja ne razmišljam o prošlosti. Živim u prezentu i futuru i radujem se svakom novom treningu i osjećam se super svaki put kada vidim svoje igrače.
Fenerbahče ga je jako dobro platio, da bi u Tursku donio prvi klupski naslov prvaka Starog kontinenta. Nije li to golem pritisak?
- Nitko meni pritisak ne može napraviti kao ja sam sebi. Mogu podnijeti poraz i neuspjeh, no ne trpim da mi bilo tko od igrača ne daje maksimum na treningu.
Željko je poznat po tome da jako puno provjerava igračevo zaleđe.
- Lako je prepoznati tko može dobro igrati, no bitno je prepoznati što ti možeš promijeniti kod istog da te učini boljom momčadi. Kada dovodimo igrača pokušavamo što više saznati o njegovu karakteru, načinu života, a raspitujemo se i kod ljudi iz njegove blizine. Poput NBA skauta. Volim pričati s igračima, volim surađivati u smislu da oni utječu na mnoge stvari na treningu, ali i oko filozofije igre. Kad pripremamo neku važnu utakmicu ja im kažem svoju ideju, no ako oni oko toga imaju bilo kakvu sumnju onda razgovaramo o drugim opcijama. Što se tiče napada, kod mene ne mogu igrati sebični igrači jer ja ih tako i biram.
Kako tako veliki trener rješava škakljive odnose u momčadi?
- Uvijek kažem da je za kafanu lako naći društvo, no igrati s nekim i jedan drugome pomagati, e to je puno teže. Kad dva igrača nisu u dobrim odnosima ja ih ne pokušavam pomiriti na silu, ali im objasnim da na terenu mogu biti samo ako se uvažavaju.
Volim se proveseliti
A veliko uvažavanje jest i ključ odnosa s mentorom, ali i velikim rivalom Dudom Ivkovićem.
- On mi je puno pomogao. I u košarci, i u životu pa smo se i povezali kumstvom. On je krsni kum mom sinu, a njegova žena krstila je moju kćer. O košarci nas dvojica pričamo samo kada smo sami. Živjeli smo donedavno u istom gradu, a nikad se manje nismo viđali jer on je bio u europskom, a ja u azijskom dijelu Istanbula.
Veliki trener poznat je i kao veliki ljubitelj (d)ruženja.
- Volim se družiti s ljudima i pri tome ne pričati o košarci. Volim i doći u Zagreb gdje još uvijek imam dosta prijatelja jer sam ovdje služio vojni rok. To nisu ljudi koji su u košarci, ali ju prate. I ovaj put smo sjedili dugo u noć.
U takvim situacijama zna mu se dogoditi da se netko s njim slika i da sutradan osvane na nekoj od društvenih mreža da je bančio.
- Moj odgoj mi nalaže da poštujem svakog čovjeka i ako netko ima želju da se fotografira ja sam svjestan da ja čovjeku ispunjavam želju, a kako će on to upotrijebiti ja na to ne mogu utjecati.
Jedan od njegovih zagrebačkih prijatelja je i Boško Božić Pepsi koji ga je svojedobno htio dovesti k sebi kao igrača.
- Kada sam se vratio u Beograd, s reprezentativnih priprema, ljudi iz Partizana ponudili su mi da postanem trener pa je Zagreb otpao. Pitao sam može li to nakon Eurobasketa u Rimu, no oni mi rekoše da trenera trebaju odmah pa sam morao brzo odlučiti. Odmah sam napustio reprezentaciju unatoč tome što sam trebao biti kapetan.
Zanimljivo je da ga s Pepsijem veže i Dmitris Itoudis koji je obojici bio pomoćnik. A sjajni mladi trener CSKA Željkov je proizvod i baš bi njih dvojica mogli odmjeravati snage u skorom finalu Eurolige, 13. svibnja u Berlinu.
- Ja sam njemu bio kum na vjenčanju, a i krstio sam mu dijete. On mi je kao mlađi brat. Ovo kako dobro radi u Moskvi uopće me ne iznenađuje jer on je za ovo bio spreman još dok je bio sa mnom u Panathinaikosu.
U NBA ligi zaigralo je mnogo igrača koje je vodio Obradović, pa tako i Bojan Bogdanović.
- Bojan u Netsima ima vrlo pristojnu ulogu, no on mora biti još ambiciozniji jer ima prostora da napreduje, a strašno je inteligentan igrač. Razumije košarku, a nedostaje mu malo više posvećenosti košarci. Još u Feneru sam mu govorio neka više radi s loptom jer ako si sam bude kreirao šuteve, ako unaprijedi taj segment, imat će još bolji ugovor.
U NBA ligi je manji pritsak
Postoje igrači poput Bodiroge, a sada i Tomića, koji su bili pozivani, ali u NBA nikad nisu otišli jer nisu htjeli pristati na manje role.
- I Diamantidis je takav slučaj. Suprotan slučaj tome je Bjelica koji je bio MVP Eurolige i poželio otići tamo pa mu nisam htio raditi smetnju. Sve zavisi sada o tome što igrač poput Šarića želi pri čemu velika većina ljudi oko njega ima svoj interes. Po meni, ako ideš tamo da mašeš ručnikom s klupe, onda boje da ne ideš.
Kad trebaju Europljani ići u NBA?
- Europski košarkaši su pod sve većim utjecajem okruženja pa sve ranije odlaze. Uostalom, kad igrate u europskom klubu živite pod većim pritiskom jer se od vas očekuju trofeji. U bilo kojem ozbiljnom europskom klubu od vas se očekuje rezultat, a u NBA ligi imate četiri favorita, a u ostalima tog pritiska nema. Igraju kako god da igraju, a primaju veliki novac - zaključio je Željko.
trenerčina, dobar čovjek