Jedinstvena monografija o hrvatskoj umjetnosti koja na 770 stranica donosi faktografiju i znanstvene činjenice od prapovijesti ilustrirane zračnom fotografijom arheološkoga lokaliteta Vučedol pa sve do umjetničkih i svakodnevnih dizajnerskih predmeta naših dana poput osobne pumpice za pročišćavanje vode studija Parabureau – to je najnovija knjiga “Hrvatska umjetnost – Povijest i spomenici”. U koricama između tih udaljenih tema teče priča o slojevima očuvane hrvatske spomeničke baštine, glavnih spomenika, sudionika i kulture koja se na hrvatskom teritoriju razvijala i trajala dva i pol tisućljeća.
Od Vučedola do danas
Predstavljena u blagdanskom ugođaju na kraju prošle godine, knjiga je plod petogodišnjeg rada 24-ero vrhunskih hrvatskih stručnjaka za povijest i umjetnost. Kako je rekao glavni urednik Milan Pelc, ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti, koji je knjigu izdao u suradnji sa Školskom knjigom, svaki je od stručnjaka obradio u ovoj antologiji svoje specijalističko područje. Dobili smo sintezu o povijesti i spomenicima, s bogatim kolorističkim ilustrativnim materijalom kakvu dosad nismo imali, počinjemo Vučedolom, a završavamo Bernardijevim stolcem, podsjetio je Milan Pelc. Doista su čitke i čitljive brojne ilustracije od antičkih spomenika među koje je sad uvršten i Apoksiomen, kao i brojna novija arheološka istraživanja i konzervatorski radovi na porušenim spomenicima u Domovinskom ratu. Svoja specijalistička područja u knjizi su obradili Nenad Cambi, Vladimir Goss, Milan Pelc, Željka Čorak, Tonko Maroević, Ivanka Reberski, Petar Prelog, Ljiljana Kolešnik, Feđa Vukić, Sandra Križić Roban i ostali. Kao posebnu vrijednost knjige Pelc je istaknuo bogatu vizualnu građu, fotografije i ilustracije, koje potpisuje zagrebačka ArTresor naklada.
Imamo što pokazati
Ova će knjiga, zasad tek na hrvatskom jeziku, moći poslužiti kao dobra osnova kako studentima, tako cjelokupnoj kulturnoj zajednici. “Ona je naš ponos, ali ujedno i obveza da skrbimo za baštinu koju smo naslijedili”, naglašava uime nakladnika Ante Žužul.
Možemo se ponositi i tzv. šupljom crkvom u Solinu, zar ne? Hoće li autor monografije išta poduzeti po tom pitanju? Možemo li se i time ponositi?