Nije mali kompliment reći umjetniku da je njegovo crtačko i grafičko umijeće ravno Dürerovu, ali upravo smo to rekli Dimitriju Popoviću našem poznatom i popularnom slikaru koji čitateljima Večernjeg lista poklanja na dar grafiku \"Europa\" za sjećanje na datum ulaska Hrvatske u Europsku uniju, od kojeg se očekuje prosperitet na svim razinama. Mi pak čitateljima poklanjamo odgovor na pitanje \"Tko je Dimitrije Popović?\" znajući da je najbolje o tome porazgovarati sa samim umjetnikom. A Dimitriju godi kompliment jer je, kaže:
– Dürer majstor kojem sam se oduvijek divio. Svu snagu i ljepotu njegova grafičkog izraza svjesno sam suprotstavljao onim dominantnim trendovima 70-ih godina prošloga stoljeća kada sam studirao na ALU u Zagrebu. Isticao sam, dakle, da se klasičnim medijima, kakvi su crtež i grafika, mogu također izraziti najsuvremenije ideje. Svojstveno oholosti mladosti, izjavljivao sam: \"Ako želite to ostvariti, morate ispuniti samo jedan uvjet – znati crtati.\". Također, s vremenske distance tih mladenačkih godina za mene su podjednako pripadali tradiciji, dakle pripadali prošlosti Rafael i Duchamp. Moj bi se rad mogao okarakterizirati kao spoj klasičnog i modernog izraza, jer sam se koristio gotovo podjednako crtežom i slikom kao kolažom i objektom – govori Dimitrije.
Povjerenje u čovjeka
Svojim doprinosom našoj umjetnosti poglavito smatra vraćanje povjerenja u ljudsku figuru, u inspirativnost ljudskog lika, u humanistički aspekt umjetnosti.
– Kada se hrvatska likovna scena zanosila ruskom avangardom i klela u Maljevičev suprematizam, ja sam geometrizmu asketskih kvadrata i trokuta suprotstavljao organsku ljepotu oblika ljudskog tijela. Konstruktivizmu suprotstavljao nadrealizam. Drago mi je da se danas mladi slikari vraćaju ljudskoj figuri – tumači Dimitrije.
Još u osnovnoj školi uočili su njegov crtački talent. Njegov ujak, arhitekt, također. Poklanjao je Dimitriju važne knjige o umjetnosti. – Istinu govoreći, bio sam loš đak. U sedmom razredu gimnazije u prvom polugodištu imao sam jedinice iz svih predmeta. Zbog dosljednosti ili smisla za stil namjerno sam zaradio jedinicu iz muzičke i likovne umjetnosti. Tako je vladala grafička harmonija u mojoj rubrici u školskom dnevniku. Ali umjetnost me je uvijek spašavala. Osim dobrog crtanja znao sam puno o teoriji umjetnosti. Nisam bio problematičan đak u smislu vladanja. Više sam volio raditi ono što me je zanimalo od onoga što mi je školski program nametao. Tako sam na primjer između čitanja Rimbauda i učenja napamet dugačke formule hipermangana birao ovo prvo.
Dekor laže o svijetu
Otada, iz njegove se vezanosti za ljudski lik, odnosno čovjeka, rodio opus bitno povezan s popkulturom: – Kompleksnost motiva koji obuhvaća pojam čovjek nesaglediv je, pa je sasvim svejedno bavim li se Marilyn Monroe ili Salomom (Severina ), Enom Begović ili Njegošem , Danteom ili Dalijem, Juditom ili Kafkom. Svaki od tih motiva nosi nešto od tragičnog osjećanja života. Umjetnost nisam shvaćao kao dekor što treba čovjeku pružati lažnu sliku da je život lijep – misli Dimitrije.
Umjetnost treba ogoliti stvarnost, kaže Dimitrije, da čovjek osjeti stvarnost kao prst u oko. Onu u kojoj čovjek više egzistira nego što živi.
– Moje nadrealističke kompozicije proizlaze iz stvarnog. Ovo je vrijeme estetike ružnog. Ono je permanentno stvara. U njemu stalno postoji sukob Boga i demona. Ja ne razaram ljudsko tijelo da bih ga uništio, nego da bih kroz njegovo preoblikovanje izrazio one zamršene slojeve nutrine ljudskoga bića. Zato sam \"raskomadao\" Marilyn Monroe!
