Odjevena je u traper od glave do pete. Na nogama su joj radničke cipele s debelim potplatom, a u ušima čepići protiv buke koja je u tvorničkoj hali Končarevih Metalnih konstrukcija velika. Zna i variti i uživa kada željezo pretvori u skulpturu. Ona je Dina Merhav, rođena Vinkovčanka, koja je 1941. napustila Hrvatsku, da bi od 1949. živjela u Izraelu. Bavila se grafičkim dizajnom, a tek u četrdeset i osmoj godini počela se baviti skulpturom.
– Prvih pet godina bavila sam se kamenom, mramorom, a onda sam počela raditi sa željezom i zaljubila se u taj materijal. Sretna sam kada otpadnom željezu udahnem dušu, novi život u liku izmaštane zvjerke koja je nešto između ptice, guštera, ribe i pterodaktila. Moje su zvjerke uvijek u zagrljaju jer želim svijet s više harmonije – priča Dina Merhav, rođena 1936., koja će u nekoliko dana u Metalnim konstrukcijama Končara dovršiti četiri skulpture.
Začarana šuma
– Za Končar radim crvenkastu i žutu skulpturu Začarana šuma te triptih, a na Palmižanu će umjetnička ograda velikih dimenzija te skulptura s mojim pticama koju Dagmar Meneghello želi postaviti kao spomenik svom suprugu Totu – kaže Dina.
S posebnim uzbuđenjem očekuje nedjeljni posjet rodnim Vinkovcima, gradu koji nije posjetila od 1941. godine, kada je s majkom i bratom te ostalom obitelji preko Splita bježala u Švicarsku. Otac Zlatko, bogati Židov koji je u Vinkovcima imao dućan, ali i tvrtku Ferolim, tada je već bio u njemačkom zarobljeništvu u kojem je dočekao kraj rata.
– Moja ljubav prema željezu nije slučajna. Četiri generacije obitelji Gross bavile su se željezom u Vinkovcima. Prvo pradjed Ignjat, pa djed Rudolf, pa otac. Iako sam 1972. bila na izletu na Jadranu i u Zagrebu, u Vinkovcima nisam bila od pete godine života.
Posjet Vinkovcima
A ondje, navodno, imamo i kuću – priča Dina koja već godinama živi u umjetničkom selu Ein Hod između Tel Aviva i Haife. Iz sela se vidi more, njezine željezne skulpture tu su uronjene u maslinike. Cijeli krajolik neodoljivo podsjeća na Dalmaciju, na Brač, ističe akademski slikar Toni Franović koji je Dinu doveo u Hrvatsku.
– Dinu sam upoznao prije dvije godine kada sam tragao za Židovima koji su se u Izrael doselili iz naših krajeva. Vidjevši njezine skulpture, bilo mi je jasno da je i njezin i moj eros – umjetnost – veli Toni koji je Dinu doveo u Končar uz pomoć direktora Metalnih konstrukcija Nusreta Šuvalića. A on je Dini omogućio rad u pravom tvorničkom pogonu.
– U Zagrebu sam trebala ostati nekoliko dana, a sada je sve ispalo fantastično. Iz Zagreba putujem u Makedoniju, pa u Kinu koja je moja velika inspiracija – veli Dina.
U Kini ima brojne skulpture, i u Olimpijskom parku u Pekingu i na EXPO-u u Shanghaiju. A najviši joj je kip visok čak 20 metara. Izrađen je od starih tvorničkih dimnjaka u Izraelu.
Sto bijase prije kokos ili jaje?