Subota u podne, Gliptoteka HAZU u Medvedgradskoj 2 u Zagrebu, mjesto je koje je hrvatski umjetnik, akademik Josip Vaništa odredio za novi susret s publikom. Njegova izložba s naslovom "Vrijeme Gorgone i Postgorgone 1961. do 2010." predstavit će ne samo crteže i umjetnička djela, nego i teorijske rasprave, zapise i sažete misli kakve je Vaništa nedavno objavio u svom Skizenbuchu.
Kako upozorava Feđa Gavrilović, bit će tu i sva izdanja koja je Vaništa do sada publicirao, od časopisa Gorgona do Postgorgone koju još uvijek s vremena na vrijeme izdaje. Velika važnost časopisa Gorgona u našoj i svjetskoj povijesti umjetnosti jest da je to jedna od prvih publikacija koje su same po sebi bile umjetničko djelo. To nije bio katalog, bilten, časopis, knjiga slika, nego nešto sasvim drugo: knjiga – umjetničko djelo. Svako je izdanje imalo svoj koncept: prvi broj fotografije napuštenog zagrebačkog izloga, drugi kao beskonačni meandar Julija Knifera i slično. Svaki broj ove publikacije slijedi zajedničku ideju ponavljanja jednostavnih oblika ili formi, minimalnih intervencija.
I koncept ove izložbe srodan je gorgonaškom humoru. Umjesto reprodukcija u katalogu su detaljni opisi svakog izloška, što podsjeća na Vaništine radove u kojima supostavlja liniju na platnu i njezin verbalni opis kao njezin ekvivalent, propitujući metode naše spoznaje, ali bez pretencioznosti, s ironijskim odmakom. To također podsjeća i na Vaništinu 'izložbu bez izložbe' u kojoj su umjesto slika bili njihovi detaljni opisi. Katalog je obogaćen i sonetom o slikarstvu Tonka Maroevića. U ovoj tradicionalnoj (renesansnoj) formi povjesničar umjetnosti (i pjesnik) pruža efektan 'intermedijalni' postupak, u doba kada je intermedijalnost umjetnosti shvaćena kao nizanje površne i nerazumljive filozofije.
U današnjoj estradizaciji i banalizaciji umjetnosti, Vaništa uspijeva pronaći put, suptilan i estetski relevantan. Akcija Polaganje koju su Gorgonaši izveli i čije su fotografije izložene svjedoči o polaganju slike u snijeg na Medvednici (kao tijela u grob). Simboličan 'kraj slikarstva' u zoru 'postmodernog' doba naznačava i snijeg koji je blago prekrio površinu slike sljedećeg dana. Ne možemo a da se ne sjetimo Tizianove posljednje slike koja prikazuje polaganje Kristova tijela, slikana sva iz bijelog tona, mrljastim potezima karakterističnim za njegovo kasno stvaralaštvo. Je li zaista slikarstvu i slikarskoj estetici došao kraj i hoće li svijet umjetnosti prekriti jednoličan snijeg?
Nekoliko dana nakon Polaganja sliku su pronašla djeca i sanjkala se na njoj. Je li to bilo uskrsnuće, koje u ciklusu godine nužno slijedi nakon Velikog Petka i polaganja u grob? Izrazito je teško tražiti estetiku u snijegom prekrivenoj pustoj zemlji. Vaništa je to znao, tko će znati nastaviti, pita se Feđa Gavrilović.
