Romam Simić Bodrožić

Još me uvijek 
ne zanima pisanje romana

PXL_120531_1277
PIXSELL
03.06.2012.
u 11:05

SIMIĆ BODROŽIĆ: U obitelji je dovoljan jedan kolumnist, a dobro je da je to kolumnistica

Roman Simić Bodrožić prvi je put dobio prvu Večernjakovu nagradu i 20.000 kuna pričom “Na istok”.

:: Je li nagrađena priča dio neke buduće zbirke?

Da, već dugo nastaje ta knjiga, knjiga o roditeljstvu. Poklopilo se da mi se život, nakon posljednje knjige, još tamo 2005., istodobno ubrzao i usporio, da sam postao otac, upao u to nešto što mi se trenutačno čini zadnjom velikom revolucijom prije smrti. Baš kao što su se priče u knjizi “U što se zaljubljujemo” bavile najrazličitijim zaljubljivanjima i ljubavima, tako i ove, u toj novoj, žele govoriti o roditeljstvu, ili bolje: o roditeljstvima jer ni tu, majčici prirodi usprkos, ništa (više) nije jednostavno. Priča “Dvoje djece”, kojom sam prije nekoliko godina osvojio drugu Večernjakovu nagradu, iz istog je jata kao i “Na istok”, ali istodobno i posve drugačija. Glas, ton, priča… htio sam napisati knjigu o svemu što volim i od čega strepim kao roditelj, o svemu što volim i od čega strepim kao dijete, jer sam i jedno i drugo. O tome je na kraju krajeva i priča. Da parafraziram Ferića, između svih ostalih stvari, “Na istok” govori o toj „simetriji čuda“.

:: Oslanjate li se u nagrađenoj priči na biografiju supruge književnice?

Na suprugu književnicu oslanjam se u brojnim prilikama i kudikamo više nego što bi ona to željela, ali ovo srećom nije bila jedna od njih. Ako je u priči išta Ivanino, onda je to Dunav. Ona je zaslužna za njega. Moje prvo kupanje u toj velikoj vodi, drugačijoj od svih koje sam poznavao. Noćenje uz Dunav. Mirisi i zvukovi. Riječne zmije. Struja. Ta moja supruga književnica prošlog me ljeta odvela ondje, u vikendicu njezinih rođaka blizu Iloka, njezina je odgovornost za slike i dojmove, za taj, istočni dio.

:: Do danas ste objavili tri knjige, a uredili na desetke tuđih. Guše li tuđe knjige vašu kreativnost?

Dobre knjige, a trudim se što je više moguće raditi na takvima, ne guše kreativnost, u nekom je smislu i potiču. Što se mene tiče, jedini problem je u količini, i tome što ih “samo” ne čitam. Urednikovanje je posao – koji volim i od kojega živim – ali još uvijek posao: nakon cijelog radnog dana uz tekstove drugih, ostane ti malo goriva za vlastiti. U rijetkim prilikama kad sam to imao mogućnost iskusiti, shvatio sam da sam najkreativniji, najbolje mislim i pišem od ranog jutra do ručka, onda kad to najrjeđe činim. Do računala stignem oko 10 ili 11 navečer, nakon dugog i lijepog dana uz velikane domaće i svjetske književnosti, suprugu književnicu i dvoje predškolaca, koji zasad, srećom, ne pišu ništa ozbiljno.

:: U kojoj je fazi pisanje romana?

Nije u fazi, naprosto, sad me zanimaju samo priče. O romanu sam razmišljao, u nekoliko ga navrata i započinjao, ali to pisanje zahtijeva svaki tip kontinuiteta, u razmišljanju i u pisanju, usredotočenost koju si trenutačno ne mogu priuštiti. Eh, da, zahtijeva i talent za pisanje romana, i riječi, i temu, i još nekoliko sitnica koje se baš romana tiču, i zbog kojih ga možda nikada i neću napisati. Ali meni je najveća stvar oko pisanja i dalje naprosto: pisati – ne opterećujem se previše o tomu što je, koja je forma, važno je samo to da mi znači, da pisati moram, da sam u tome sav.

:: Kakav stav imate prema skribomanima?

Ne znam mislimo li na isto, ali ja piscima koji mnogo pišu zavidim. Ne na količini, nego na impulsu, na strasti, na onom žaru, uzbuđenju i neizvjesnosti koje pisanje donosi. Ali dobra je to zavist, ne tjera me da, kako se obično kaže na kraju onih opasnih emisija, isto pokušavam kod kuće – ja svoj ritam imam, ili on ima mene. U toj jednadžbi ključnim mi se čini to da učestalost objavljivanja ne ide na štetu kvalitete, ali opet, zašto i ne pisati ne obazirući se na vječnost, na peto ili pedesetogodišnje lektirne planove? Lijepo je pisati već i “samo” za sada, najbolje što se u trenutku može. I kod sebe i kod kolega volim osjetiti tu strast, to da se pisati mora. Postoje, recimo ta trojica; Pilić, Malkoč i Ferić (da se zadržimo samo na Zoranima), s kojima u svakom trenutku, u svakom retku i razgovoru osjetiš koliko im je važno da pišu i što pišu, koliko je baš pisanje os oko koje se sve u životu vrti. U tom guštu, u toj strasti, koja je i muka i neizvjesnost – u tome se dade uživati!

:: Jeste li nakon desetog mislili ugasiti festival kratke priče koji je doživio jedanaesto izdanje?

Nakon deset godina i intenzivnog iskustva, pomisao da ćeš zagaziti u drugo desetljeće ispuni te i strahom i radošću. Istina, prošlog je ljeta bilo dilema, i mi smo vijećali, zbrajali i oduzimali, i sklopili svoju računicu: došli su sjajni i strasni mladi ljudi, Festival je pomlađen, Ministarstvo kulture i Ured za kulturu Grada Zagreba pokazali su nam da cijene to što radimo, i jašemo dalje. Žilava je to stvar, taj FEKP, i ljudi ga vole jer FEKP voli ljude.

:: Niste konfliktni u sredini koja voli konflikte. Je li vrijeme za skandal? Možda, dajte neki prijedlog. Večernjak to može. Konflikt je nekad nužan, i od njega ne bježim. Stvar je samo u tome gdje tko povlači tu svoju crtu, gdje je čija granica pucanja. Ja najprije pokušam razumjeti razloge i ljude, razgovarati – priznajem, loša metoda za sudjelovanje u masovnoj tučnjavi. 
:: Zašto i vi ne pišete kolumne?

U obitelji je dovoljan jedan kolumnist. I dobro je da je to kolumnistica.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije