Kada je Paul Thomas Anderson počeo sa snimanjem “Mastera” pronijela se vijest da snima film o začetniku scijentološke crkve L. Ronu Hubbardu. Kad imamo s jedne strane takvu temu, a s druge redatelja “Kralja pornića”, “Magnolie” i “Punch-Drunk Love”, očekivanja od filma bila su opravdano velika. A onda je došao hladan tuš: film zapravo ne govori o Hubbardu, a Anderson nije baš u nekoj formi.
Zapravo, ne samo da “Master” nije film o osnivaču scijentologije, problem je odrediti o čemu je uopće? Na vanjskoj razini, film govori o pomaknutom i psihički pogubljenom povratniku iz Drugog svjetskog rata (Joaquin Phoenix) koji postaje najagresivniji sljedbenik vođe pokreta Svrha (Phillip Seymour Hoffman). Njih dvojica imaju prilično bizaran i neobjašnjiv odnos koji uključuje i ispijanje svakojakih otrovnih tekućina. Ne pitajte kako i zašto.
“Master” je jedan od onih filmova koje se ne gleda razumom, nego ih se osjeća (ili ne, u ovom slučaju). No, kemija potrebna za stvaranje tog osjećaja u “Masteru” ne funkcionira jer Anderson vodi priču kao narativnu cjelinu, a pritom ne postiže “duhovnu” nadogradnju kojom će povezati ono što se ne da povezati razumom. Većinu vremena gledatelj očekuje da će se nešto konačno početi događati, ali to ne dočeka.
Kratka bi kritika “Mastera” mogla zvučati i ovako: Čovjek je na početku filma lud jer želi poševiti nekog. Na kraju poševi i postane normalan. Sve ono između je nepotrebna gnjavaža.
Vjerujem da je za Andersona ovo prolazan trenutak slabosti.
Ocjena: 2,5/5
