Četiri puta Princ u “Orašaru”, i to u samo pet dana, a zatim, odmah nakon toga, dva puta energijom nabijen “Decadance”. “Ne znam kako sam nakon toga došao do auta”, spremno priznaje Tomislav Petranović, nacionalni prvak Baleta HNK Zagreb. O kakvim se nevjerojatnim fizičkim naporima radi, ali i do kakvih fantastičnih umjetničkih dosega oni vode, shvatit će i oni kojima balet nije prvi vrhu liste omiljenih umjetnosti, uz samo još jedan biografski podatak. Spomenuti će plesač, naime, na Dan žena proslaviti 46. rođendan, što ga i u svjetskim okvirima svrstava među one rijetke plesače koji su i u tim godinama spremni za najteže baletne uloge. Tomislav Petranović je upravo u posljednje dvije godine, one koje smo proveli pod traumama pandemije i potresa, dostigao novi zamah u svojoj karijeri, a koliko je spreman za nove baletne izazove govori i to da ga je koreograf i redatelj José Carlos Martínez odabrao da pleše na premijeri “Giselle” 19. veljače uz Asuku Mauro u naslovnoj ulozi.
Malo ćemo se samo vratiti na “Decadance”, suvremeni balet premijerno izveden lani u studenome. Kako je izgledao rad s izraelskim koreografom Ohadom Naharinom? Rekao mi je ravnatelj zagrebačkog Baleta da ni on nije smio biti na jutarnjem “classu”. Što smijemo otkriti a da nas Mossad oboje ne počne progoniti?
Počeli smo s izborom plesača, i bilo nas je tridesetak na početku, da bi nas ostalo sedamnaest. U dvorani za probe dočekala su nas pokrivena ogledala i neki posve drukčiji set plesne realnosti od one u kojoj inače živimo. Radili smo s njegovim asistentima, očito ljudima koji jako dobro znaju svoj posao, učili novu plesnu tehniku koja nam je svima bila potpuno strana. No, ta je tehnika, Naharin je zove plesni jezik gaga, istovremeno organska, vrlo smirujuća i za um i za tijelo, ali opet i izuzetno zahtjevna, iscrpljujuća.
Plesna energija koja se vidi na sceni, u toj predstavi, doslovno djeluje kao da je na atomski pogon?
Sve to zapravo počinje jako nježno, a onda shvatite da vam se i koljena znoje koliko ta nježnost može biti intenzivna. Govorimo li o načinu vježbanja, a ne o samoj koreografiji, iako je sve to vrlo isprepleteno jer oni kroz taj gaga jezik stvaraju koreografiju koju u konačnici vidi publika, što je vrlo sličan način na koji se radi klasičan balet, treba reći da je to drukčiji način vježbanja. I plesa u konačnici. On je puno manje stresan za um i tijelo, ali vrlo intezivan. Na trenutke sam se osjećao, kada smo već kod Mossada, kao da sam na drilu u nekom vojnom kampu. I ne sjećam se da sam ikada u životu bio bolje tjelesno pripremljen, a ja ipak imam ponešto godina. U konačnici sve to dovodi do koreografije u kojoj se doslovno skače na glavu. A ono što me fasciniralo je i činjneica da smo svi učili sve. I to je novost, jer se tako ne radi u baletu. To nam je donijelo poziciju u kojoj smo svi bili ravnopravni i svačiji je trud jednako vrednovan. To nas je nevjerojatno zbližilo, pa smo mi “Decadance” i dalje čvrsto povezana grupica. Bilo je to svakako jedinstveno iskustvo koje me jako obogatilo kao plesača, i moju tehniku i moje poimanje plesa.
Vama je u tom baletu pripala i uloga u kojoj govoritie, svojevrsni ste vodič publike kroz predstavu?
I to je bilo potpuno novo iskustvo, odmak od plesa koji me postavio bliže publici. Znate kakvi smo mi plesači, i kada primamo Nagradu hrvatskog glumišta, uvijek kažemo da mi plešemo i ne znamo govoriti. I sada me dopalo da u “Decadanceu” ne samo da govorim, već imamo ozbiljnu interakciju s publikom u kojoj je jedan dio vrlo sličan stand-up komediji. Na sreću, ja volim taj oblik obraćanja publici, ali kada se upale svjetla i kada se moram suočiti s time koliko me ljudi u publici drukčije gleda, to je trenutak koji mi je omogućio novu dubinu kao umjetniku, izvođaču, čak i zabavljaču. Tako sam u “Decadanceu” naučio i novu plesnu tehniku, ali i dobio nove izvođačke alate. Zbog toga sada i na “Giselle” gledam drukčije, a ne plešem prvi put ulogu grofa Albrechta.
Može li se uopće nekome tko ne razumije balet objasniti koliko su to veliki prelasci, s ekstremno modernog baleta na jednu od najvećih muških uloga u klasičnom baletu?
Ne znam s čime to usporediti. Možda s operom, recimo kao da operni pjevač u jedno poslijepodne iz Puccinijeva stila mora otići u vagnerijanski. Ili u glumi kao da glumite dva potpuno drukčija karaktera, ali u jednom filmu. Kod svakog plesača tijelo mora biti precizno “ugođeno” za jednu stvar, a ako na violini svirate Rahmanjinova, a onda vas netko ubaci u heavy metal, najjednostavnije je reći da će vam instrument biti “zbunjen”. No, rekao bih da me sve ono u čemu živimo u posljednje dvije godine pripremilo na te ekstreme.
Kakvu ćemo “Giselle” vidjeti?
Taj smo balet počeli raditi prošle godine jer je premijera trebala biti u ožujku 2021., zatim smo neke dijelove plesali vani, pred kazalištem, u programu Ljetnih noći HNK Zagreb. Sada se čini da je to postao neki drugi balet, barem iz moje perspektive, jer kada pogledam tko sam bio tada, a tko sam sada, sam se ne mogu prestati čuditi što se sve u međuvremenu dogodilo i što me sve formiralo u tih godinu dana.
Kako se tijelo uspije oporaviti nakon tako ekstremnih napora?
Zapravo je jednostavno: ja samo jedem, spavam i vježbam. Doslovno sve se svede na neki “ekoprogram” iz kojeg se izbaci sve što se toga dana ili taj tjedan ne treba napraviti. Odbijam raditi sve što me psihički i fizički umara, a to znači da sam ponekad i pred televizorom na kojem se vrte crtići. Naučio sam da fizička iscrpljenost dovodi i do psihičke, i obratno. No, to je ono što shvatite s godinama. Kada sam bio mlad, doslovno sam živio na živcima, a sad znam da to tako više ne ide i da tijelo doslovno moram maziti želim li i dalje plesati.
Sjećam se i vaše sjajne uloge u baletu “Derviš i smrt” s kojim ste gostovali u HNK Split. Postoji li uopće još koja uloga koju biste željeli plesati?
Da, ulogu Onjegina i glavne muške uloge u baletima “Manon” i “Ukroćena goropadnica”. “Goropadnica” je baš divan balet, mislim da bi bio sjajan za zagrebački Balet, ali i za ovo današnje doba, jer je u središtu priče ženski lik koji se ponaša kao muškarac. To je u plesu drukčije i jako zanimljivo.
I za kraj, počevši od toga da uopće ne starite, koji tavan čuva “sliku”?
Ponekad se vratim doma i u ogledalu vidim pogrbljenog starca koji se jedva dovuče do kreveta. No, recept je i znanost dokazala. Nadavno sam gledao dokumentarac u kojem su ljudi koji se time bave godinama objašnjavali da se sporo stari ako se: malo jede, puno spava, tijelo izlaže intenzivnom naporu i šokovima hladnoće, kao što to rade vrhunski sportaši koji se namaču u ledenim kupkama. U baletu imam sve sastojke tog “recepta” mladosti, samo sam se još počeo tuširati hladnom vodom. I stvar radi!
