Ratko Cvetnić ima novi roman! Mozaik knjiga objavila je “Povijest instituta” u kojem autor piše o hrvatskoj povijesti od sredine 20. stoljeća do danas. U hrvatsku je književnost Cvetnić ušao “Kratkim izletom” koji je 1997. objavio Ceres. Ta je ratnička autobiografija, dobila nagradu Đalski, kao i roman “Polusan”.
U Hrvatsku književnu enciklopediju ušli ste s jednim romanom. Tamo piše da ste vrhunski stilist čiji je “Kratki izlet” ponajbolji primjer urbanog ratnog pisma 90-ih. Zašto ste pisati počeli tek u četrdesetoj godini?
– Pa, do četrdesete, kako kaže onaj mali Crnogorac, nijesam imao primjedbi. Osim toga, trebalo je do tada ponešto pročitati, da ne spominjemo kako je život do četrdesete zanimljiv i bez knjiga. Međutim, još kao mlad čitatelj osvijestio sam činjenicu da me ništa toliko ne obeshrabruje kao osjećaj da sam to što čitam već negdje našao u puno boljoj izvedbi. Taj me literarni deja vu kao pisca, ma kako rekreativnog, čini dosta opreznim, ponekad i malodušnim, i zato mi sve skupa ide jako sporo. Da sam prije počeo, vjerojatno bih već davno odustao.
U “Povijesti instituta” pišete o koruptivnom modelu društva. No, tvrdite da taj model ne počinje početkom devedesetih?
– Naravno da ne počinje. Vjerojatno se nije teško složiti o tome da smo u prošlom stoljeću imali dva bitna datuma – ‘41. i ‘45. – koji nasilno i dugoročno razaraju pokušaj da se hrvatsko društvo konstituira na koliko-toliko pravnoj osnovi. Mit o nezavisnosti iz 1941. razotkriven je brzo, još za trajanja, ali ga je donekle oživila poslijeratna odmazda, pogotovo u emigraciji, da ne spominjemo koliko je bio potreban jugoslavenskim tajnim službama. Međutim, ta 1945. zanimljiva je kao početak procesa koji je imao uvjeta i vremena razviti svoje inicijalne pretpostavke do logičnoga kraja: Partija se po osnovi svoga revolucionarnog prava proglašava vlasnikom svega, ulazi sa šmajserima u stanove i tvornice čiji su vlasnici nestali u Jasenovcu ili na Bleiburgu – ili tek trebaju nestati – da bi nakon četrdeset i četiri godine ta ista Partija donijela prve privatizacijske zakone i time zaključila svoj kružni put u komunizam. Danas se kao fol zaboravlja da je pretvorba tzv. društvenog – a zapravo partijskog – vlasništva išla paralelno s pretvorbom same Partije pa se sve trpa na Tuđmanov konto premda su doktorovi mangupi u utrku ušli tek u drugom krugu. Avangarda, koja je naravno ostala u onim stanovima, njurga kako se nikad nije ovako kralo. Nikad u značenju „nikad-nikad“ ili samo „nikad bez šmajsera“? Tko je smio ukrasti Partiji? Osim neke druge partije? Kad god se kod nas spomenu ‘41. i ‘45., vide se kolike su, zapravo, protežnosti selektivne memorije, kao da datume i činjenice koji nam ne pašu jednostavno možemo prespavati. Totalitarna svijest ne može postojati bez te vrste narkolepsije premda, svaki put kad neka od dežurnih Trnoružica iskoči iz paštete, treba provjeriti spava li ona stvarno ili samo žmiri. Jedan zagrebački novinar, govoreći o Jazovki, napisao je kako se tamo politizira „nad tko zna čijim kostima“. OK, možda se u Jazovki radi o izletnicima, ali zar nemamo načina da se to ustanovi? Budući da su neki od likova “Povijesti instituta” skloni takvim krmeljavim arbitražama, nastojao sam zaplet vezati za protagoniste koje vodi izreka jednog njemačkog filozofa, na žalost duboko točna, da istine koje ostaju neizrečene s vremenom postaju otrovne. Uostalom, na tom tragu nastalo je posljednjih godina nekoliko vrlo zapaženih domaćih romana. Ja se, primjerice, potpuno slažem s idejom da treba evidentirati sve uništene i oštećene spomenike antifašizma, ne samo zato što se među njima nalaze značajni primjerci spomeničke baštine i kolektivnoga sjećanja nego i zbog pojedinaca koji su bili spremni riskirati život za svoja uvjerenja. Ali smatram da bismo najprije trebali prebrojiti ubijene ljude, a tek onda ubijene spomenike. To prije što spomenike možemo oživiti.
Vaš Buco ima grižnju savjesti zbog šokantnih otkrića iz obiteljske povijesti povezanih sa sustavom komunističke represije? Je li “Povijest instituta” lustracijski roman?
– Nije jednostavno odgovoriti. Lustracija je društveni problem, a pripovjedačev je problem u prvom redu osobni. On je među kosturima koji mu najednom počinju ispadati iz ormara prepoznao, uvjetno govoreći, i svoj vlastiti. Pripovjedač ne vjeruje u postojanje kolektivnih moralnih osjećaja, a najmanje osjećaja krivnje. Stoga je lustracija neizvediva bez posredovanja samostojećih institucija društva, dakle onih koje funkcioniraju koliko-toliko neovisno o komitetu. Sudstvo, mediji, vlast... Institut. Takve ustanove mogu nastati jedino u uvjetima u kojima je bilo dovoljno civilnoga kisika, i to je glavna razlika između građanskoga naslijeđa Hrvatske s jedne strane i, primjerice, Poljske i Češke s druge. Možemo se mi žestiti na Tuđmana, ali da se kod nas pojavio kakav Vaclav Havel, da je uopće preživio komunizam, nitko ga živ ne bi primijetio. Činjenica da sada imamo dva komiteta umjesto jednoga jest nekakav civilizacijski pomak, ali do neovisnosti, do institucija koje „rade svoj posao“, još je dalek put. Stoga je i pripovjedačeva akcija dosta samostalna i počiva na vjeri u mogućnost i obvezu individualnoga djelovanja, pomalo na tragu onoga aurelijanskoga viteštva u borbi za unaprijed izgubljenu stvar
Jesu li ljudi poput vašeg novinarskog maga Košnika osuđeni na prerane smrti ili se mogu prilagoditi društvenom pragmatizmu?
Meni je, mogao bih reći, fascinantan brzosagorijevajući tip ljudi premda mi je osobno takav način života sve samo ne blizak. Imao sam nekoliko dragocjenih prijatelja koji su živjeli naglo, i naglo završili, a iza kojih su kao testament ostale ideje i ustanove, upravo Instituti, kojima su stajali na čelu. Često, kad ih se sjetim, pomislim: čak i kad bi dobili priliku da ponove svoj život, sa svim iskustvom iz prethodnoga, vjerojatno bi vrlo malo mijenjali. Tip energije kakav su nosili – ili je to naprosto bilo poslanje – bio je jači od materijala, baš kao da avionski motor ugradite u automobil. S druge strane imate već pomalo mitske primjere društvenog pragmatizma u likovima poput Ise Kršnjavog ili Franje Bučara. Pragmatizam Kršnjavoga doživljavao se gotovo kao veleizdaja, a čovjek je u četiri-pet godina svoga mandata stvorio toliko toga (pa i samog Bučara), da se u Zagrebu još zna reći kako bi svaki Hrvat trebao ustati na spomen njegova imena. S druge strane Bučar je cijelog života bio u paktu s nekakvim režimom, što nije rijetkost kod sportaša, ali bez njega su i sokolski i olimpijski pokret u Hrvatskoj, kao i u ostatku bivše Jugoslavije, praktički nezamislivi. Podsjećam da su obojica živjela i umrla u sasvim prosječnim materijalnim prilikama. Tu vrstu energije nastojao sam ugraditi u lik Velimira Košnika, a takve primjere pragmatizma, naravno, ne samo one pozitivne, u sam Institut i način na koji se formirao.
Je li ovo roman s ključem?
Hvala na pitanju, znam da to moram jasno naglasiti: nikakvog ključa nema. Institut je zamišljen kao „značajna nacionalna ustanova“, a tko god bi se kod nas uhvatio pisanja monografije o kojoj god stvarnoj značajnoj nacionalnoj ustanovi, došao bi do vrlo sličnih priča. Drugo je pitanje bi li ih objavio. Premda, bez mnogo pretjerivanja, mogu reći da sam biografije svih osoba u romanu – i pravnih i fizičkih – manje-više izguglao, ipak svaka cjelina, svaki lik ili ustanova u priči predstavljaju potpuno fikcijsku konstrukciju. Naravno, znao sam gdje treba kopati, ali to i nije neka velika mudrost, pogotovo ne u maloj sredini kakva je naša. Dakle, nema ničeg ispod otirača.
Profesionalni ste sportaš, niste u literarnim klanovima i ne pišete kolumne. Zašto tolika tajnovitost?
Nije tajnovitost, samo komoditet. Dulje se spava.
U obitelji imate akademike. Da vas predlože za člana HAZU, biste li prihvatili kandidaturu?
Odlična ideja. Mogao bih predvoditi fiskulturnu matineju u parku iza Akademije.
