Tema holokausta ne prestaje intrigirati javnost pa nije čudno da je roman švedskog pisca i novinara Stevea Sema Sandberga „Ubogi u Lodzu“ o velikom getu iz tog poljskog grada bestseler u Skandinaviji, ali i preveden na dvadesetak jezika. Roman je na hrvatski prevela Željka Černok, s autor je na poziv Frakture u Zagrebu proveo četiri dana.
Ima li u vašem romanu fikcije?
– Sve je fikcija. Baš sve. Ja sam, doduše, pišući ovaj roman o vrlo mračnoj temi koristio brojne dostupne dokumente. U romanu ima puno stvarnih događaja i stvarnih likova, a pogotovo se to odnosi na starješinu geta Mordechaia Chaima Rumkowskog. Ali, ja ne tvrdim da sam napisao stvarni i istiniti portret Rumkowskog, jer to i nije posao književnosti. No, u knjizi ima puno činjenica kao što činjenica ima i u Tolstojevu „Ratu i miru“, premda se ne želim uspoređivati s Tolstojem. No moj je roman stopostotna fikcija.
Što mislite o Rumkowskom?
– On me zainteresirao jer nije jedna osoba. U njemu postoje brojne različite osobnosti. Pitanje je što bi i drugi ljudi napravili u njegovoj situaciji. Ljudi koji su preživjeli geto u Lodzu u kojem se jako puno radilo, a tu je riječ o nekih sedam, osam ili devet tisuća ljudi, govorili su da je Rumkowski čovjek koji je spasio njihov život. No u isto vrijeme iz tog je geta umrlo oko 200.000 ljudi i to zbog Rumkowskog ili bolje rečeno zbog nacista s kojima je Rumkowski kolaborirao. Iz tih perspektiva o Rumkowskom se može različito suditi i povijest ga je i osudila. No, priča o getu u Lodzu je i priča o preživljavanju čovjeka u teškoj situaciji u kojoj se svaki dan mogu očekivati loše vijesti i odlazak u smrt. Tu se postavlja i pitanje što čovjek kao humano biće može učiniti kada polagano, pa čak i godinama radi u getu i na neki način očekuje smrt. Još u lipnju 1944. u getu u Lodzu je živjelo 67.500 Židova i to pola godine prije nego što je rat završio. A oni su preživjeli i zbog Rumkowskog. Stoga nas zaključci o njemu mogu voditi raznim putevima.
Što židovska zajednica danas misli o Rumkowskom?
– Rumkowski je interpretiran s različitih aspekata. O njemu se piše kao o kontroverznom pragmatiku koji je vrlo zanimljiv za temu preživljavanja i za temu kolaboriranja s nacistima. No, ja sam samo pisac, nisam političar ni sudac, pisao sam samo knjigu koja je moguća interpretacija ove teme pa i Rumkowskog.
U knjizi pišete o Židovima, o Nijemcima..?
– Ne toliko o Nijemcima.
No, u romanu ne spominjete Poljake?
– Pa oni nisu bili u getu. Oni su bili izvan geta. Kada bih pisao o Poljacima iz tog vremena, to bi bila jedna druga knjiga. U vrijeme Drugog svjetskog rata i Poljaci su u Lodzu bili diskriminirani. U tramvajima su se arijevci vozili u prvim kolima, a Poljaci su morali biti u drugim. Zato nisam imao fokus na njima u romanu „Ubogi u Lodzu“, nego na Rumkowskom i getu s čime Poljaci nisu imali doticaja. Kada je geto ustanovljen, Poljaci su morali napustiti sve zgrade unutar te lokacije. Morate znati da je Lodz prije Drugog svjetskog rata bio poljski Manchester, imao je jaku industriju, brojne manufakture i vrlo moćnu židovsku zajednicu. Nijemci, a bolje rečeno nacisti, to su i iskoristili pa su u getu organizirali proizvodnju brojnih proizvoda koji su im trebali za rat kao što su uniforme, čizme... Židovska radna snaga bila im je stručna i besplatna, zapravo robovska. Uz to, nacistička strategija bila je da Židovi unutar geta imaju svoju organizaciju, na čijem je čelu bio baš Rumkowski koji se čak potpisivao i na posebne novčanice.
Ova priča podosta podsjeća na austrijski film „Krivotvoritelj“?
– Da, razlika je u tome što su Židovi u Lodzu izrađivali odjeću, a u „Krivotvoritelju“ novac. No, to je odličan film.
Vi ste napisali i roman „Theres“ o njemačkoj teroristici Ulrike Meinhoff. To je isto nefikcionalni roman?
– Sve što ja pišem, a da nije novinski članak, jest fikcija. Volim pisati o stvarnim pričama i o stvarnim ljudima kao što je, primjerice, i Rumkowski. Ne volim izmišljati likove jer je sama stvarnost stvorila iznimno kompleksne ljude. Možda je to i utjecaj mog novinarskog rada pri kojem upoznate mnoge ljude koji pišu sami o sebi i sami sebe interpretiraju. To mene u pisanju ne intrigira i ne zanima.
