Nova glazbena indie senzacija ima zanimljivu pretpriču o Teksašanima Andrewu Savageu i Austonu Brownu koji su došli u New York i pod utjecajem svega najboljega u rocku iz te sredine napravili, po mišljenju mnogih, najbolji album u dosadašnjem dijelu 2013. godine.
Savage prethodno nije bio nepoznanica jer je već bendovima Ferguss & Geronimo i Teenage Cool Kids privlačio pozornost rasponom nadahnuća od “iščašenosti” Franka Zappe do pop-punka.
“Light Up Gold”, također, nije bio baš prvi susret s Parquet Courts, ali uzmemo li da je njihov debi-album objavljen u samo nekoliko stotina primjeraka na kazeti, svakako je prvi pravi album koji su isporučili.
S obzirom na već spomenutu Savageovu širinu, “Light Up Gold” je začuđujuće fokusiran album. Sveden na najbolje od newyorške scene, po čemu bismo se gotovo mogli zabuniti i početi pisati kritiku prvog albuma Strokesa. No, poklapanja nisu potpuna jer osim što baštine jednostavnost Velvet Undergrounda, Jonathana Richmana i ranog punk-rocka (kako newyorškog tako i britanskog), ima u njima naglašenijeg avangardizma Sonic Youtha, a pjesme im nisu ni toliko melodične kao kod The Strokes da bi ih prihvatila masovnija publika.
Album traje jedva nešto više od pola sata jer većina od petnaest pjesama traje od jedne do dvije i pol minute, ali da ne gledate na timer to nikada ne biste rekli jer imaju sve potrebne dijelove i kažu sve što treba. Prva je polovina žešća i nešto bolja (svakako potražite “Yonder Is Closer” i “Master Of My Craft”), ali se među, uvjetno rečeno, laganijim pjesama u drugoj polovici također kriju šarmantni draguljčići poput “N Dakota”.
Ocjena: 4/5
