Prvi poljubac, frend, prva ljubav, tulum, prva plaća... Uspomene su to kojih se svi, danas kao "odrasli", vrlo rado sjećamo. A što je s prvim novinama? Baš onima za klince, sedmogodišnjake, koje zanimaju samo dobre vijesti. Čitatelji su to koji se vesele naučiti koliko bodlji ima jež. Ili kako nacrtati mačku. Pročitati strip. Upoznati se s književnicima. To je bila Radost. Jer je djeci donijela – radost. Prve dječje novine čitaju se već 64 godine.
– To je bilo veselje kad bi časopis donijeli u razred i počeli ga dijeliti. Znam da smo svi tada bili uzbuđeni – sjetila se pjevačica Vanna.
– Bilo je odlično, svatko bi ga dobio na klupu. Izgledao je kao slikovnica, bili smo svi jako "hepi". Drago mi je da i dalje izlazi – dodaje Davor Gobac.
Bilo je uzbudljivo
– U školu sam išla u Koprivnici, čitali smo stripove, teme, baš sve, od prve do posljednje stranice – kaže Vanna te dodaje: – Za razliku od današnjeg interneta i različitih novina, ovdje je velika odgovornost na urednicima jer nije svejedno što kao prvu informaciju nude djeci. Ja sam poslije zavoljela Ivana Kušana, a zatim sam počela čitati ozbiljniju literaturu, onu iz lektire. I ta se lektira mijenja. Danas klinci čitaju o uzbudljivim događanjima mladog čarobnjaka Harryja Pottera. Jedno je danas uzbudljivo, a drugo je bilo nekad – dodaje Vanna, danas majka Jane (12) i Luke (15), koji su kao i ona, prvo štivo čitali u istom časopisu. S prvim pjesmama i ovi su se, danas poznati naši pjevači, susretali upravo u Radosti. Trebalo je učiti napamet, što nitko nije volio.
– Ma meni to nikad nije bio problem, bez problema bih naučila tekst. Izražavanje, recitiranje, to mi je uvijek išlo – dodaje Vanna. Dečki su ipak imali teži posao.
– Uvijek je to doma bila prava drama! Posvadio bih se s mamom, rasplakao pet puta, a onda bih na kraju uzeo u ruke i naučio je napamet za pet minuta – kaže Gobac. Nisu ni slutili da će im to, desetak godina poslije, biti posao.
– Živio sam tada u raju. Sjećam se prvog dana škole, u koju sam krenuo u Karlovcu, a koja je od moje kuće bila udaljena više od dva kilometra. Imao sam psa, tikvice, malu radionicu u dvorištu i obožavao šetati se do škole i natrag. Moja prva knjiga bila je Sva čuda svijeta. I slikovnice, Disney, Tom i Jerry, Miki... U trećem razredu otkrio sam stripove i u tri godine imao ih pune kutije. Postala mi je to strast. Poslije sam čitao Koka i duhove, pa Buffalo Billa, a zatim kao lud i Tarzane – priča Gobac. I plivač Gordan Kožulj odrastao je čitajući Radost, a i njegova djeca, danas na početku osnovne škole, prolaze isti put.
– U Radosti se sjećam ilustracija. Bilo je tamo dječjih pjesama, tekstova lagana sadržaja, no ja sam u to doba više gledao slike. Ako sam čitao, bilo je to zbog obveza iz hrvatskog. Sjećam se "Voćke" Dobriše Cesarića... U trećem sam se razredu s Trešnjevke preselio u Maksimir u novi razred, novu sredinu, među nove ljude. Sjećam se da je prvo što su me pitali bilo: Kako igraš nogomet? Jer moji iz b razreda bili su veliki suparnicima onima iz a razreda. I pomogao sam im, kao sportaš sam se brzo snašao, pobjeđivali smo ih. I danas se nalazim s tom ekipom, prošlo je 20 godina od male mature, a povezuje nas Facebook – kaže Kožulj. Mile Kekin ističe da su ga uvijek zanimali ljubavni problemi.
– Moji vršnjaci, pa i ja sam, u novinama za djecu prvi smo se put susretali s tom tematikom. Bili su to prvi kontakti sa suprotnim spolom, to sam rado čitao. Sjećam se i prve ljubavi, negdje u 7. razredu baš sam se fest zaljubio. I sjećam se nogometa ispred zgrade, igrao sam bolje nego ikad, bio sam tad brži nego ikad poslije, ha-ha... Bilo je tu i okršaja, koškanja između razreda, kvartova, ali sve džentlmenski. Ja sam volio i liriku, volio sam čitati Tina Ujevića, a iako mi zbog arhaizama i nije bilo sve razumljivo, ostalo mi je ime. Njegova lirika utjecala je na mene toliko da sam i ja počeo pisati pjesme – ispričao je Kekin. I on je primjer da čitanje može odrediti život, a poslije odvesti do uspješne karijere.
– Čitanje je važno jer razvija inteligenciju, obogaćuje rječnik i komunikaciju, jača vezu između govora i pisanja, potiče na kreativnost i maštu. Djeca koja čitaju postižu bolje rezultate u školi, ali i postavljaju temelje za uspjeh u kasnijem životu. Najdugovječniji književni časopis, za djecu od sedam do 10 godina, odnedavno izdaje Večernji list, a od prvog dana postojanja Radost promiče kulturu čitanja, književnost i likovnu umjetnost među djecom.
U Radosti su objavljivali, a i mi im i danas objavljujemo, radove najvećih imena dječje književnosti Krkleca, Viteza, Cesarića – kaže Melita Redžić Savičić, glavna urednica Radosti. Upravo časopis Radost našoj je dječjoj književnici Sanji Pilić odredio karijeru.
Ne odustajte od druženja
– Kao klinka sam zbilja čitala taj časopis. Kako mi je majka Sunčana Škrinjarić, stalno sam ga dobivala. Obožavala sam Radost, bili su unutra dobri tekstovi, ali i jako dobre ilustracije. I danas, kad vidim stare brojeve, srce mi titra. Igrom slučaja, prije više od dva desetljeća zamolio me tadašnji urednik Joža Skok da napravim priču. Napisala sam tekst o svojoj kćerkici Vladimiri i bio je zadovoljan, zvao me poslije svaki mjesec – priča Sanja Pilić. A što se promijenilo u stilu pisanja za djecu? Njezina posljednja knjiga nosi naslov: "Vidimo se na Fejsu". – Danas su manje popularne knjige koje se bave prijateljstvima u nekadašnjem smislu. Teme sam morala modernizirati, ali ne odustajem od promicanja druženja, prijateljstava, ljubavi prema učiteljicama, igre u parkovima i druženja a da svatko ne gleda u svoj mobitel... I djeca mi govore da to zaista vole.
