Sreća i veselje vladalo je među stotinama okupljenih umjetnika, političara, dužnosnika i znatiželjnika kad je 17. studenoga 2003. godine u novozagrebačkim divljim vrtovima, koje su obrađivali stanari iz obližnjih nebodera, položen kamen temeljac za Muzej suvremene umjetnosti.
U tim spontano formiranim privatnim vrtovima na gradskom zemljištu uz Aveniju Dubrovnik i Aveniju Većeslava Holjevca mnogi privremeni vrtlari izgubili su parcele za uzgoj kupusa, mrkve, peršina, graha i ponekoga cvijeta. Gospođa Rogina iz Sigeta prije šest godina rekla je da joj nije žao što su ona i drugi vrtlari protjerani, jer shvaća da će na mjestu gdje su oni provodili slobodno vrijeme doći kulturni sadržaj s Muzejem suvremene umjetnosti na koji su čekale mnoge generacije.
Od ideje do nove zgrade
Na javnom natječaju među hrvatskim arhitektima, provedenom prije punih deset godina, od 85 radova za izvedbu je izabrano rješenje arhitekta Igora Franića. Čekale su se dozvole, rješavali imovinski problemi, radilo se na projektu. Potom je Tehnika kao izvođač radova dovezla strojeve, radilo se, kopalo, bušilo, kasnilo s rokovima, podizala se cijena cijele investicije muzejske zgrade čiju su gradnju zajednički, pola-pola, financirali Ministarstvo kulture i Grad Zagreb koji je službeno imenovan kao investitor. S cijenom investicije od početnih dvjestotinjak milijuna kuna, do danas je cijena zgrade s opremom više nego udvostručena i iznosi 450 milijuna kuna.
Gradnja zgrade, umjesto tri godine, trajala je dvostruko više. Uz stalni postav, u autorskom izboru kustosa Nade Beroš i Tihomira Milovca pod naslovom “Zbirke u pokretu”, na tri etaže nove zgrade, u izložbenim dvoranama, koje se prostiru na površini od 1500 metara četvornih, izmjenjivat će se i povremene izložbe brojnih autora iz zemlje i svijeta. Oslanjajući se na tradiciju funkcionalističke arhitekture, arhitekt Igor Franić projektirao je zgradu koja se nalazi na jednoj od glavnih prometnica i važna je poveznica povijesne jezgre i Novoga Zagreba, navodi se u prvom informativnom letku MSU. Dok neki kritizirajući zamjeraju da je nova muzejska zgrada prejednostavno rješenje, drugi još plaču za međunarodnim natječajem.
Mnogi su sretni što će Muzej suvremene umjetnosti napokon imati svoju kuću, nakon više od pola stoljeća podstanarstva na Gornjem gradu. Franićeva zgrada s adresom na Aveniji Dubrovnik 17 istaknuti je znak u prostoru, a njezinim se položajem formira ugaona parcela uz dvije važne prometnice, te prema naselju prilično neinventivnih zgrada u Središću.
Pristupni trg prema MSU
– Otvoreni prostor pristupnog trga provlači se kroz prizemlje, ispod muzeja. Pristupna etaža potpuno je otvorena za posjetitelje. Cijeli prostor mapiran je pratećim sadržajima važnim za funkcioniranje muzeja. Unutar jasnih prostornih kubusa, kao zasebnih funkcionalnih cjelina, događaju se: muzejski dućan, ulaz koji je malo izbačen van, restoran, pa potom kubus polivalentne dvorane.
Ti prostori kao da su porozni, propusni na obje strane: trg se prostire u unutrašnjost, nutrina se pak ulijeva u trg. Slobodna “plazma” između funkcionalnih kubusa potpuno je otvorena posjetiteljima i unutar nje moguće je formirati različite sadržaje ležernog karaktera. Željeli bismo da to bude dnevni boravak Novog Zagreba, da se ljudi dođu ispružiti na drvenim daskama, da samo uživaju u suncu i pogledu, da postane mjestom okupljanja. Ulazne aktivnosti na sjevernoj strani završavaju ili počinju vanjskim natkrivenim trgom, izložbenim prostorom na otvorenom velike visine, tehnološki opremljenim i dostupnim pogledu iz unutrašnjih muzejskih prostora, riječi su arhitekta Igora Franića.
Njegov MSU koji mnogi danas, kad je izgrađen i vidljiv, povezuju s Meandrom Julija Knifera, karakterizira prozirna fasada koja postaje dio moguće umjetničke aktivnosti. On kaže da je “poput transparentne membrane zgrade jer demokratično dopušta prolazniku da zaviri unutra i pogleda kako muzej živi. Usto, ta se vizura mijenja, poput kakva kameleona odražava mijene u vremenu, u godišnjim dobima, u aktivnostima unutra i ispred.
No, još i više od toga, jer u samom je ‘tkivu’ fasade ugrađen složen tehnološki sustav koji omogućuje različite aktivnosti u tom ničijem, ali i u neku ruku svačijem prostoru. Kad sve to zaživi i stope se sinergije, muzej će biti svojevrsni barometar raznovrsnih raspoloženja: bioritma grada i novih stvaralačkih strujanja”. A od početne skice i ideje, od javnoga natječaja do otvaranja koje je predviđeno 11. prosinca, prošlo je cijelo jedno desetljeće, a prelomila su se i dva stoljeća.
Nije li blesavo u ovo doba krize, nezaposlenosti, skupljanja plastičnih boca po kontejnerima, propadanja firmi i povećanja siromaštva na nekakav muzej potošiti 450 MILJUNA KUNA??? To je prosječna plaća za sto tisuća ljudi.