Veliki niz ovosezonskih premijera Gavella je završila Euripidovom "Medejom" te u režiji Franke Perković (prijevod Lade Kaštelan i dramaturgija Dine Pešuta) stvorila predstavu koja bi trebala biti obavezna lektira svima koji govore "o ludim babama".
Dokazujući svevremenost tema o potlačenosti žena, ova Medeja počinje bajkom – Malom sirenom, pričom o ženi koja zbog muškarca (nazovimo to ljubavlju) žrtvuje svoj jezik (glas, sebe samu). Nakon toga velika grčka tragedija na scenu je postavljena tako da podsjeća na svaki težak i mučan razvod.
Autorska ekipa predstave inzistira na tome da se neke današnje Medeje i dalje bore, posebno one koje su prognane ne samo iz braka nego i iz vlastite zemlje. Naravno, i ovdje će Medeja u činu konačne osvete i ludila ubiti svoje sinove, velika starogrčka tragedija svedena je na bit, čvrsto spletena oko žene koju povijest književnosti bilježi kao prvu feministicu, ali i kao ženu koja ruši najveći tabu. Predstava traje tek nešto dulje od sat vremena, ali svaki trenutak publiku (ma koliko dobro znali priču) drži doslovno na rubu stolca.
Uz to, ovo je i vizualno prelijepa predstava, počevši od prve scene na ljuljačkama, za koju su najviše zaslužni scenografkinja Nina Bačun i majstor svjetla Zdravko Stolnik. No, sama bit ove drukčije "Medeje" dvije su glumice. Medeju igraju Dijana Vidušin i Tena Nemet Brankov, i obje uspijevaju u nemogućoj misiji, kroz minuciozne razlike u svojem tumačenju naslovne junakinje moćno prikazati ženu koja u bijesu i očaju čini nezamislivo. Nemoguće je reći koja je od njih bolja, jer ovo je glumačka simbioza kakva se rijetko vidi. Muški duo, Jasona i Kreonta, glume Nikola Baće i Đorđe Kukuljica, odlična je dadilja Ksenije Pajić, dok su Tara Rosandić, Mada Peršić i Ivana Bolanča kor koji ovdje čini i vizualni most između antike i današnjice.
