Ponovo vidjeti neko od kiparskih djela Vanje Radauša uvijek je praznik umjetnosti. Ovoga puta izbor njegovih kipova među kojima je najviše portreta nastalih od tridesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća može se razgledati u Klanjcu, u Salonu galerije Antuna Augustinčića, a kao sjećanje na 35. godišnjicu smrti Vanje Radauša.
Izložbom se obilježava 35. godišnjicu smrti majstora - kipara, profesora i akademika Vanje Radauša (Vinkovci, 1906. – Zagreb, 1975.), jednog od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti XX. stoljeća. Kiparstvo je diplomirao 1930. na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića, a socijalna osjetljivost i strasni angažman približavaju ga grupi Zemlja (1932.) i kasnije partizanskoj borbi, koja u njemu potiče erupciju radova sa temama stradanja, smrti, bola i herojstva. Od 1945. do 1969. bio je profesor na ALU, od 1947. je član JAZU, a od 1950. je kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postiplomce. Osobito snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, 1956-59.; Panopticum croaticum, 1959-61.; Čovjek i kras, 1961-63.; Krvavi fašnik, 1966.; Apstraktne forme, 1966-68.; Zatvori i logori, 1969. te Stupovi hrvatske kulture, 1969-75.), a raspon njegova opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja.
Vanja Radauš i Antun Augustinčić u približno isto vrijeme započeli su svoje kiparske karijere koje su se tijekom godina ispreplitale. Posebice zanimljiv segment njihovih opusa čine portreti. Tako se zgodnom čini usporedba djela obojice majstora forme gdje je izbor iz Radauševa portretnog opusa, postavljen u poziciju neposredne usporedbe sa Augustinčićevim portretima u stalnom postavu Galerije.
Autor izložbe mr. Davorin Vujčić pred publiku je postavio 30 Radauševih sjajnih portreta nastalih od 1930-ih do 1970-ih godina: 21 skulpturu u gipsu, bronci i kamenu te 9 crteža, posuđenih iz fundusa kulturnih ustanova i privatnih zbirki Zagreba, Varaždina i Vinkovaca. Izložbu skulptura prati i film Bogdana Žižića o Vanji Radaušu.
