Priča kaže da je Haydn svojom 45. simfonijom u fis-molu želio svom nadvojvodskom gazdi Esterhazyju poručiti da je muzičarima dosta ladanja i da bi išli kući. Zato u zadnjem stavku jedan po jedan muzičar prestaju svirati, gase svoju svijeću, ustaju i odlaze s pozornice. Tako je završio i nastup Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Ive Lipanovića sinoć u zagrebačkoj Areni, samo što njih tamo nitko baš i nije zadržavao.
Napunili Arenu
Arenu su napunili, ali doista napunili, Stjepan Hauser i Luka Šulić, u svijetu i u nas poznatiji kao 2Cellos. Filharmonija je tek lijepo poslužila umjesto klavira da otprati prvih pola sata koncerta u kojem su planetarno popularni momci, uz malo limunade Jenkinsova Benedictusa i jedan od Morriconeovih filmskih hitova odsvirali i nešto prave klasike, Elegiju Gabriela Faurea i već odavno klasičan Piazzolin tango Oblivion. Ali, kao što će malo kasnije reći sam Luka, ovo više nije klasičan koncert i možete raditi što hoćete, pjevati, skakati, plesati....
Ipak, koliko god bila fascinantna buka koju su u drugom dijelu koncerta proizvodili isključivo svojim prstima i gudalima, naravno i uz pomoć impozantne količine struje, još je više vrijedna divljenja bila tišina koja bi se nadvila nad dvanaestak tisuća ljudi dok bi svirali nešto polaganije. A majstor zvuka Miro Vidović učinio je sjajan posao omogućivši da se i drvena i električna violončela izvrsno čuju do zadnjeg punog reda pod samim krovom Arene. Uz odličnu i moćnu vizualnu komponentu na ogromnom triptihu divovskog video-zida, nizali su se hitovi u originalnim i virtuoznim obradama Hausera i Šulića čija je najveća vrijednost i dalje apsolutna virtuoznost i činjenica da svaku notu koju čujete doista tamo na pozornici sami odsviraju, bez ikakvih dosnimljenih dodataka.
Na koncert došli čak iz Japana
Redali su se tako "Welcome to the Jungle", "Purple Haze", "Resistance"... sve do damama posvećene pjesme "With or Without You". Na engleskom su pozdravili obožavatelje koji su, čini se, na koncert došli čak iz Japana. S Jacksonovim hitom "Smooth Criminal", s kojim je sve prije godinu i pol i počelo, krenulo se prema očekivanoj eksploziji do koje je došlo kada su iz mraka zatutnjali bubnjevi Dušana Kranjca. Tada su nagazili gas do daske a publika je uz vrisak skočila na noge i tako ostala plešući do kraja večeri.
Ali, na kraju je opet najfascinantnija bila tišina s kojom su tisuće klinaca odslušale Stingova "Zlatna polja" i na samom kraju uistinu bolno uvjerljivu obradu i izvedbu Cashove pjesme "Hurt". Mnoštvo im je jelo iz ruke i komotno su mogli "uvaliti" još i jednu od Bachovih sarabandi. Recimo jednu Bachovu sarabandu. Nisu se usudili, rekli su mi nakon koncerta, ali sljedeći put hoće, obećali su.
premda je kombinacija prostora, izvođača, i set liste bila neobična, razloga za brigu nije bilo. koncert je bio fantastčan, i znatno kvalitetniji od nekih svjetskih, daleko razvikanijih i skupih produkcija. svaka čast momcima što su ostali tako normalni, a tako su fantastični.