Bila bi notorna laž reći da su široke mase odmah sa simpatijama prihvatile nove junake. Talijanski izdavač doživio je priličan debakl i ozbiljno razmišljao o povlačenju stripa iz prodaje. Do prijelomnog trenutka trebalo je čak 26 brojeva, kada je pojava alkoholne opasnosti po imenu Superhik, letećeg zločinca smrtonosnog alkoholnog zadaha – koji njeguje ispijanjem najgorih kiseliša – učinila pravi boom na tamošnjim kioscima te 1969. godine.
O tome kako je i zašto baš taj superheroj, zapravo običan smetlar s prljavih newyorških ulica, moderni Robin Hood koji krade siromašnima da bi dao bogatima, taj bizarni negativac, natjerao kupce na stampedo ni danas nije najjasnije. Odakle tolika naklonost prema grupi tajnih agenata, siromašnijih od crkvenih miševa, vođenih ishlapjelim starcem, s bijednom cvjećarnicom kao paravanom za čudne akcije potplaćenih i izgladnjelih agenata – nešto nalik parodiji na Jamesa Bonda?
Znaju to tek dvojica talijanskih autora stripa nazvanog “Alan Ford”, poznatih pod pseudonimima Magnus & Bunker, pravim imenima Roberto Raviola i Luciano Secchi, ti neokrunjeni kraljevi društvene satire, majstori humora i virtuozi groteske, koji su u vrlo kratkom vremenu publiku osvojili (i) zrncima mudrosti poput “Bolji je nečastan bijeg, nego častan poraz” ili “Tko izgubi dobitak, dobije gubitak”. Mnogi su, vidjevši savršenu profesionalnu i emotivnu simbiozu njih dvojice dugo, dugo bili uvjereni da su Magnus i Bunker zapravo jedna osoba.
Prošla baba s kolačima
Bizarnim likovima iz radionice ovog dvojca trebalo je tri godine da potegnu preko talijanske granice i nasele se na prostor bivše Jugoslavije, te ovdje ostanu – ima tome točno 40 godina. – Ne mogu razumjeti zašto je strip serijal Alan Ford doživio slavu samo u rodnoj Italiji i u bivšoj Jugoslaviji! Još manje razumijem zašto se taj kult i do danas zadržao u zemljama bivše Jugoslavije, dok je u Italiji zaboravljen i pripada povijesti, generaciji moga oca – rekla je ovih dana Camilla Patruno, talijanska strip-ekspertica, pogađajući meritum fenomena. Sada već davne 1972. Alan Ford zatiče relativno razvijeno YU tržište: čitatelji su gutali Fantoma, Mandraka, Princa Valijanta, Ripa Kirbija, Flasha Gordona te ostvarenja domaćih autora, ponajviše zahvaljujući Plavom Vjesniku i Andriji Mauroviću. Bit će da su autori precizno pogodili ukus urbane publike koja je upravo otkrivala i popularnu englesku humorističku seriju “Leteći Cirkus Montyja Pythona”.
Pa, ipak, mnogima je i danas teško shvatljivo kako to da je strip požnjeo golemi uspjeh jedino u domovini i u Jugoslaviji (strip izlazi i danas), dok je ostatak svijeta Alana Forda dočekao prilično hladno. Zašto se “Alan Ford” tako snažno urezao u kolektivnu kulturu ex-YU prostora? Evo što o tome misli poznati dizajner, ilustrator i strip izdavač Vladimir Šagadin.
Tajna leži, kaže naš sugovornik, u prijevodu Nenada Brixya, za kojeg će mnogi s punim pravom reći da je treći član tandema uz Magnusa i Bunkera. Zaslugu za uspjeh Alana Forda u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji sigurno u velikoj mjeri treba pripisati upravo uredniku Plavog Vjesnika i jednom od osnivača Vjesnikove redakcije Romani i stripovi. Brixy je autor više romana, od kojih su najpoznatiji oni čiji je glavni protagonist njegov antijunak Timothy Tatcher, a prvi je, naslova Mrtvacima ulaz zabranjen, zaživio u filmu i stripu. Vjerojatno je sličnost tog njegovog antijunaka s Alanom Fordom pomogla tome da Brixy otkrije i dovede ovaj slavni serijal u Hrvatsku te ga od prve epizode i prevodi i, kako sam u jednom intervjuu navodi, “prerađuje”.
– Brixyjev prijevod bio je genijalan, jer je Brixy prerađivao tekst, a ne samo prevodio. Kada su Srbi svojedobno počeli izdavati strip na ekavici, tamošnji su ga čitatelji masovno vraćali na kioske – jer nije Brixyjev. Ima jedna sjajna scena kad Alan Ford dolazi porezniku, jer ga terete da nije platio milijun dolara poreza. Alan pokušava reći da je posrijedi neka pogreška. Poreznik mu na to, s iskešenim vampirskim zubima, kaže “Prošla baba s kolačima!” Alan Ford pripada skupini omiljenih stripova, emisija, serija, filmova koje u sebi nose određeni socijalni crnjak: Mućke, Maratonci trče počasni krug... sve te stvari imaju onaj mrak na kraju, ma koliko smiješne bile. Humor Alana Forda potpuno golica naš mentalitet – govori Vlado Šagadin, dodajući da nakon Brixyja nitko nije uspio tako dobro prevesti i “preraditi” Alana Forda u onom “izvornom” alanfordovskom Brixyjevu duhu na koji smo navikli. Potom poentira zašto Alan Ford i danas uživa kultni status na našim prostorima:
– Taj potpuno suludi svijet Alana Forda tada je izgledao nevjerojatan, smiješan, groteskan... Suludi generali, nesposobni špijuni, jad i bijeda, velike parole iza kojih se krije jadna istina, grad kojim upravljaju tri svinje, kriminalac superheroj koji otima siromašnima da bi davao bogatima – mi danas živimo Alan Ford. Samo što više nije smiješno koliko je gorko istinito – tumači ovaj stripomanijak.
Doista, već i letimičan pogled na Njegovu visost Broj Jedan, neumjerena u svojoj škrtosti i neosjetljivog na potrebe svojih podređenih koji preferira beskonačne priče “od stoljeća sedmog” i čija moć leži u maloj crnoj knjižici krcatom prljavim rubljem... zvuči tako poznato 2012., već viđeno, zar ne? Alan Ford je tijekom godina svoj proboj pokušao i na drugim tržištima, primjerice u Francuskoj, Brazilu, Danskoj i drugdje. Nažalost, čini se da ni jedna od tih zemalja nije imala svoga Brixya koji bi strip “preradio” na odgovarajući način u duhu njihova jezika, pa nigdje nije doživio više od nekoliko pilot-brojeva.
Halo bing, kako brat?
Popularnost stripova o Alanu Fordu na prostoru bivše države rezultirala je i nekim domaćim uracima. Tako Alan Ford i grupa TNT posjećuju Zagreb i Dalmaciju u dvodjelnoj epizodi pod naslovom Otrov crne ruže izašloj u reviji Super strip Maxi, u izvedbi Zlatka Druška, dok u slovenskoj Mladini Andrej Brčić-Flumiani, prema već postojećim kadrovima, smješta likove u “domaće” okružje i uz poznate nam likove iz (tada) stvarnog života, poput Josipa Broza. U stripu za djecu Tom & Jerry Darko Macan mačka Toma šalje u Cvjećarnicu po cvijeće koje kupuje od Jeremije.
Alan Ford se u Hrvatskoj, nastavlja Šagadin, pojavio baš u pravo vrijeme kako bi i novu generaciju čitatelja privukao stripu, u vrijeme kad je naizgled bilo nemoguće stvoriti nešto novo i originalno u tom mediju, za kojeg se tada činilo da je na svom vrhuncu. No, neočekivana popularnost trapavog antidetektiva postaje tolika da i sam postaje dio urbane kulture i života širom bivše države. U svakodnevni govor ulaze slavni dijelovi dijaloga iz stripa (Halo Bing, kako brat? Cijena, sitnica? Bolje živjeti stotinu godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi...), prijatelja koji se često žali na bolove proziva se Jeremija, a nespretnjakovića s alatom – Grunf.
Još sedamdesetih godina glazbena skupina Bob izdaje singlicu Tajna grupa posvećenu Alanu Fordu, koji s vremenom dobiva i opsežan popratni program; od majica, šalica, zidnih satova. Nadalje, 80-ih je godina izašao i album sa sličicama, a istih je godina i u kazalištu prikazivana predstava Alan Ford. Duh ovog slavnog crnog stripa prisutan je i u jednoj od najpopularnijih televizijskih serija Smogovci. Šetajući Zagrebom, nerijetko se može naletjeti na neke od likova kako vire iz izloga i reklamiraju kakav proizvod, a na putu za Gornji grad u Mesničkoj ulici još ne tako davno moglo se zastati u kafiću Cvjećarnica, u ambijentu oslikanom likovima iz stripa i pritom čitati njihove avanture u nekom od stotinjak-stripova u ponudi.
Oni koji nikada nisu skupljali ili čitali stripove marljivo na police uz knjige slažu svoje nimalo jeftine kolekcije Alana Forda. Odnedavno u prodavaonicama imamo prvi put i licencirane (posve legalne) čarape i majice s likovima grupe TNT.
– Svi su ti likovi uvijek tu negdje oko nas, u Zagrebu ili nekom drugom, vašem gradu. To su ljudi pokraj kojih svakodnevno prolazite; slijepi prosjak koji zapravo i nije slijep, Djed Mraz koji uzima darove umjesto da ih daje, nervozni poštar i još nervozniji susjed kojeg nervira buka iz vašeg stana... Kad je zima i hladno je, poput Alana u “Snu jedne zimske noći” sanjamo o nekom boljem životu, a s prvim snijegom nestašni dječaci, skriveni iza ugla i s grudama u rukama, čekaju nekog svog Boba Rocka... I tako, živeći iz dana u dan, čekajući satima pred vratima nekog ureda za gubljenje vremena i istraživanje ruda, svatko je od nas Alan Ford – kaže sjetno ovaj ovisnik o stripu.
Zaključno, “Alan Ford” možda nije toliko promijenio povijest stripa, koliko je zauvijek promijenio živote generacija. Koji će se i danas, usred sunčana dana, zakleti da su nakratko vidjeli Grunfa kako svojom letjelicom plovi između oblaka. Povjerovali u to ili ne, valja uvijek imati na umu čemu nas je poučio. Da tko vrijedi leti, tko leti vrijedi, a tko ne leti ne vrijedi.
Pravi razlog što je jedino u jugi taj strip bio popularan je što je Jugoslavija zapravo bila ta "nesvrstana" cvjećarnica koja je sa zavišću gledala kako bogati oko nje jedu (italija, austrija) i nije nam se bilo teško identificirati s alan fordom, mladim likom koje je doselio u veliki grad iz provincije kao i prosječni jugoslaven sedamdesetih... nije teško vidjeti da broj jedan neopisivo liči na maršala (glumeći brigu za svoju cvjećarnicu pobere sav novac za sebe osobno), da je debeli šef tipičan nespsosobni i lijeni birokrat - slika i prilika debelog socijalističkog nespsosobnog direktora, da je grunf stari nacist - vjeran i glup kao pas, da je jeremija pravi hrvat koji stalno jamra i kuka a nije mu ništa, da je neurotični i pohlepni bob rock isto vrlo blizak našem mentalitetu... i da je Sir Oliver slika i prilika osiromašene stare građanske austrougarske klase koja je bačena na prosjački štap i morala se snalaziti na ovaj ili onaj način, ali je imala "edge" i neki šlif koji ju je odvajao od seljaka sabranih kojekuda... ukratko, grupa TNT je bila slika i prilika socijalističke jugoslavije .