Prvo kava nabrzaka u službenom kafiću Lisinskog. A potom razgovor. Letjelo je perje, prepričavao je fotoreporter nakon posljednjeg razgovora s Vjekoslavom Šutejem prije koju godinu kada je htio odgovarati samo na određena pitanja o sezoni Filharmonije, a ja sam imala i druga. Ili: zvoni mobitel nasred ceste, a Điđi promptno obavještava o svojemu stotom nastupu u Bečkoj državnoj operi. A kaj sad? Zaista, što sad kada je sve gotovo?
Ljudi kratka fitilja koji se poznaju godinama u stalnoj su opasnosti da se, lajavi kakvi jesu, zakvače zbog neslaganja. Điđi, samo ozdravi, pa ćemo se dalje svađati, stalno sam mislila otkad je stigla opaka bolest. Konzultirala sam se s prijateljima liječnicima, mrežom, i sve je govorilo da je dijagnoza grozna i još gora od toga.
Neiscrpna Šutejeva energija dovela ga je do Bečke i Berlinske opere, a i preko oceana, gdje nije imao granica. Opera mu je ipak bila prva strast.
Od davnog Splita kada je bio u stanju spavati u barci da bi predstava BILA, do blještavih svjetala velikih pozornica. Svoju je opernu strast prenio i na orkestar kreirajući repertoar Zagrebačke filharmonije.
Pjevači će vam uvijek reći da im je bio najbolji suradnik jer je razumio njihov dah. Điđijev talent da bez posebne pomoći privuče mase slušatelja nije bio svakodnevan.
