Japansko stripsko izdavaštvo doživjelo je pravu renesansu krajem
prošlog stoljeća, a utjecaj mange brzo se proširio izvan granica Zemlje
Izlazećeg Sunca. Svjetsko tržište suočeno je sa snažnim prodorom
slikovnih priča s istoka, pa je sve više onih koji se pitaju što je
manga i valja li to išta.
Ukratko – manga je japanski strip. Točnija definicija ipak bi bila:
manga je jedan od najsnažnijih japanskih popkulturnih izvoznih
proizvoda i jedna od najutjecajnijih škola stripa u svijetu. Likove
mange karakteriziraju mala usta i velike oči, a kosa im je uglavnom
neprirodne boje. U pravilu imaju prenaglašene emocije, pa im tako iz
očiju teku rijeke suza dok plaču, osmijeh im zauzima više od polovine
lica, a kad su bijesni, olujni oblaci ispunjavaju kadar.
Manga je blisko povezana s animeom, japanskim crtanim filmom koji
obilježava relativno primitivna animacija, zbog čega akcijske scene
često izgledaju kao kolaž statičnih likova iz mange iza kojih netko
pomiče pozadinu. Zanimljivo je da su zbog premalo sredstava prvi
japanski crtići stvarani upravo tom tehnikom, a kasnije je takva
animacija postala zaštitni znak animea.
Manga i anime sjedinjeni su od samih početaka, kad je liječnik Osamu
Tezuka sredinom 20. stoljeća predstavio strip “Astro Boy”. Priča o
robotu dječačkog izgleda postavila je pravila crtanja stilom mange, a
“Astro Boy” postao je prvi strip čija je animirana inačica prikazana na
nacionalnoj TV postaji Fuji.
Za “Astro Boyem” su kasnije poludjeli Amerikanci, nesvjesni da je taj
mali robot nastao kao izravan odgovor na američki strip i crtane
filmove Walta Disneya. Naime, nakon stoljeća kulturne izolacije mladi
Japanci gutali su stripove koje su za II. svjetskog rata pripadnici
američke vojske donosili u njihove luke. Mladog Tezuku posebno su
fascinirale velike oči Bambija i Mikija Mausa, pa ih je parafrazirao
crtajući Astro Boya. Takva disproporcija postala je standard u svijetu
mange i animea, a danas se kao bumerang vraća zapadnjacima, koji je
preuzimaju iz japanskih stripova...
Dočekani sa skepsom
Nakon što je profit od prodaje mange u SAD-u skočio sa 60 milijuna
dolara u 2002. na čak 210 milijuna u 2007. godini, mangamanija se
počela širiti na Europu. Stari kontinent, navikao na snažnu tradiciju
francuske i belgijske škole stripa, pridošlice iz Japana dočekao je s
mnogo većom skepsom. Disproporcionalni crteži vrištavih djevojčica s
predimenzioniranim očima i nedostatak detalja iritirali su razmaženu
europsku publiku, a jednostavne radnje tih čudnih stripova mnogi su
shvatili kao uvredu inteligenciji čitatelja.
Ipak, čini se da su Europljani podcijenili mangu. Polako postaje jasno
da se dojam koji je ostavila prethodnica u obliku pokemona i digimona
prilagođenih najmlađoj dobi nikako ne može generalizirati na cijelu
školu japanskog stripa, koja u sebi krije mnoštvo žanrova i crtačkih
stilova.
Raspon tema kojima se bave ovi japanski stripovi nepregledan je – ima
tu nevinih dječjih priča, akcije, romantike, velikih epova i lascivnih
svinjarija, a složene fabule mangi za odrasle mogu se mjeriti s
ponajboljim sagama iz europskih radionica devete umjetnosti. Autori
mangi, zvani mangake, u Japanu uživaju velik ugled i zvjezdani status,
sličan onome kakav na Zapadu imaju nagrađivani prozni pisci. Taj
podatak ne čudi ako uzmemo u obzir da manga s godišnjim prihodom između
4 i 5 milijardi američkih dolara čini najsnažniju granu japanske
izdavačke industrije.
Barovi za čitanje mange
Zahvaljujući širokom spektru tema i odličnom target-marketingu, mangu u
njezinoj domovini čitaju svi. Zapadnjake, navikle na stereotip dječaka
sa stripom, mogao bi iznenaditi podatak da većina slikovnih priča na
japanskim policama nikako nije primjerena za mlađe od 13 godina, a
treba reći i da golem dio publike čine žene različitih profila – od
školarki do poslovnih žena i kućanica. U Japanu se danas na svakom uglu
mogu naći “mangakisa”, specijalizirani barovi za čitanje mangi koji
rade 24 sata dnevno. Sat korištenja stoji 400 jena (oko 18 kuna), a u
ponudi se obično nalaze i anime videoteka te aparati s grickalicama.
Šmokljani koji tamo borave zovu se “otaku”. Primarni interesi su im
manga, anime, vinilske figurice omiljenih likova.
Razvojem multimedije raširilo se i područje u koje seže industrija
mange, pa se danas brojni Japanci mogu pohvaliti pretplatom na svježe
stripove u formatu prilagođenom čitanju na mobitelu, a sve više
izdavača lansira i videoadaptacije svojih stripova preko youtubea.
Moć koju mange imaju nad svjetskom reklamnom industrijom golema je. S
divovskih plakata i malih ekrana sve češće nam se smiju klonovi
Mjesečeve ratnice, a japanska škola crtanja apsolutno dominira modernim
računalnim igricama, koje se često i same proizvode u Japanu.
Specifična fizionomija japanskih stripskih likova očito je vrlo
zahvalna za 3D animaciju, pa danas likovi većine igara izgledaju kao da
su ispali iz nekog animea.
Snažan utjecaj na film
Prodor japanske pop-kulture u zapadni mainstream snažno se odrazio i na
filmsku industriju. Filmovi poput “Ringua” iz temelja mijenjaju
percepciju horora, a kultnog Matrixa možda uopće ne bi bilo da se
njegovi autori prethodno nisu zapalili za cyberpunk gledajući anime
adaptaciju japanskog stripa “Ghost in the shell”.
Prvi ozbiljniji susret s japanskim stilom crtanja hrvatska je publika
imala krajem 90-ih, kada je HTV počeo prikazivati anime seriju Candy
Candy. Odrastanje klinaca u novom mileniju obilježili su Pokemoni , a
srca starijih generacija smekšao je oskarom nagrađeni anime Spirited
Away.
Tek što smo se navikli na japanske crtiće, na red je došao strip. U
svojem pohodu na globalno tržište slikovnih priča manga nije zaobišla
Hrvatsku - na svjetsku histeriju promptno su reagirali domaći izdavači,
koji u suradnji sa stranim nakladnicima lansiraju čitave biblioteke
japanskog stripa. Srećom, mange ima dovoljno da svatko može naći
ponešto za sebe.
Japanski stripovi postaju jednim od najvažnijih pop-kulturnih fenomena
