Nije istina da Europska komisija zahtijeva da Uljanik ode na bubanj
zajedno s ostalim hrvatskim škverovima, ustvrdio je danas Jonathan
Todd, glasnogovornik europske povjerenice za tržišno natjecanje Neelie
Kroes. Na moje pitanje jesu li točne tvrdnje koje dolaze iz hrvatske
Vlade da EK zahtijeva privatizaciju svih brodogradilišta, uključujući i
Uljanik, koji se već preustrojio i uspješno posluje – a Kroseova je već
bila naglasila da se privatizacija mora provesti po “poljskome modelu”,
što znači prodaju imovine najboljemu ponuđaču po tržišnoj cijeni bez
ikakvih uvjeta, te potom povratak nezakonito isplaćenih potpora u
državni proračun, namirivanje vjerovnika i likvidaciju tvrtka – Todd je
uzvratio: – Ne mogu ulaziti u podrobnosti, ali EK je neutralan kada je
riječ o tome jesu li brodogradilišta privatizirana ili nisu. Ono što EK
mora zajamčiti jest da budu opstojna u budućnosti bez daljnjih velikih
injekcija javnoga novca.
Prema pitanju opstanka škverova, Vlada se odnosi kao prema državnoj
tajni. Ponovno smo iz druge ruke doznali i da je potpredsjednik vlade
Damir Polančec potkraj protekloga tjedna u Bruxelles donio već četvrti
prijedlog za usklađivanje brodogradilišta s europskim propisima o
tržišnome natjecanju – a dok se to ne uskladi, nećemo ispuniti mjerila
za otvaranje pregovora o poglavlju Tržišno natjecanje – no, o njegovu
sadržaju javnost ništa ne zna.
EK će se, po običaju, očitovati tek kada prouči prijedlog, no vlada je
ta koja bi morala domaćoj javnosti predstaviti svoje najnovije rješenje
za opstanak škverova, umjesto da se Polančec u Bruxelles uvlači i iz
njega izmiče skrovito poput tata. Ne samo zato što je riječ o novcu
građana, koji se godinama upumpavao u brodogradnju bez ikakva plana,
nego i zato što brodogradilišta zapošljavaju dvadesetak tisuća radnika,
a osiguravaju posao za još najmanje toliko kooperanata te, u nedostatku
druge proizvodnje, čine velik dio hrvatskoga izvoza. Brodogradilišta
predstavljaju i velik bazen hrvatskoga znanja, koje je sposobno
proizvoditi najsuvremenije i najsloženije brodove, samo ih njihove
politički imenovane uprave ne znaju prodati s dobiti. Pa onda hrvatski
brodograđevni inženjeri moraju trbuhom za kruhom u svijet.
I za EU bi, naravno, bilo bolje da hrvatska brodograđevna pamet ostane
u EU kada Hrvatska uskoro postane članicom, umjesto da naši inženjeri
svoje znanje stavljaju u službu južnokorejskoga gospodarstva. Umjesto
da se građane mulja o tome što EK zapravo zahtijeva – nije valjda da je
nekome u vladi u interesu da ostanemo i bez Uljanika!? – bilo bi bolje
uložiti napor da se EK-u to objasni. A ako već nemamo dovoljno hrvatske
gospodarske pameti za ustrojavanje brodogradilišta tako da mogu
uspješno poslovati – a očito da je nemamo kada je EK već tri uzastopna
Polančecova prijedloga odbacio kao nesuvisle – zašto premijer Ivo
Sanader ne plati dokazane strane stručnjake da to učine kad je već znao
pronalaziti najbolje strance da mu omišljavaju predizborne kampanje?
Ekonomske nam pameti, čini se, zaista manjka. Dok su EK i većina
europskih vlada već sastavili i uskladili planove za izvlačenje
gospodarstva iz krize, novoosnovano vladino Ekonomsko vijeće nije moglo
smisliti ništa bolje nego pokazati “glamurozni intelektualni
pesimizam”, kako ga je nazvao predsjednik EK-a Jose Manuel Durao
Barroso. Pretrčavajući od Kardelja k Friedmanu, naši su ekonomisti,
očito, preskočili Keynesa, pa sada, kada je i neoliberalizam propao,
zajedno s njima cijela zemlja tapka u mraku.
EUROZOV
Manjak ekonomske pameti
