Novi doseljenici koji od početka 1930-ih (pa čak i druge polovice 1920-ih) dolaze na uže područje Dubrave imali su na raspolaganju tek manji broj mjesta u svom okruženju za kupnju osnovnih namirnica.
Na starim fotografijama koje prikazuju te trgovine može se primijetiti da se one uglavnom otvaraju zajedno s gostionicama, poput onih obitelji Kefeček ili Brabec na samom početku Ulice Dubrava. U Dubravu se doseljavaju i obrtnici.
Primjerice, obitelj Čučković 1934. godine u Ulici Dubrava otvara prvu parnu pekarnicu, Crnogaj staklanu, Cilindić mesnicu, Cinzek kovačku radionicu...
U Donju Dubravu tridesetih godina doseljavaju se i osobe koje su bile vješte u različitim zanatima. To su bili radnici zaposleni na željeznici pa se i nedostatak nekih obrtničkih radionica u to vrijeme nadomještao međusobnim pomaganjem. Poslije Drugog svjetskog rata, uz porast broja stanovnika, raste i broj obrtničkih radionica. No, poslovnog prostora nema dovoljno, što ometa normalan razvoj svih gospodarskih djelatnosti. Tada su traženiji obrti, primjerice, građevinski, krojački i postolarski.
Tijekom ‘80-ih godina sinonimom za trgovinu postaje poznata Konjščinska ulica, smještena na samom ulazu u Dubravu. Razvojem potrošačkog društva, ‘90-ih godina tzv. novi poduzetnici otvaraju brojne privatne objekte u Dubravi, uglavnom ugostiteljske objekte, posebice kafiće. Za poduzetničku kulturu Dubrave karakteristični su umjetnički obrti, poput zlatarskog, a vlasnici su većinom Janjevci, doseljenici s Kosova, ili Albanci, doseljenici iz Makedonije.
Na žalost, s obzirom na stanje u gospodarstvu, poduzetnici se svakodnevno suočavaju s brojnim problemima i bore da opstanu u svojem poslu. Mnogi stari obrtnici morali su zbog krize zatvoriti svoje lokale, a pojavili su se novi poduzetnici s jeftinijim proizvodima koji su kupcima dostupniji.
U Konjščinskoj je otvoreno sve i svašta samo ništa korisno