Vrapčanski prostor bio je nekoć mnogo poznatiji zagrebačkim izletnicima. Ostavljajući iza sebe črnomerečku mitnicu, upravo su se ovdje odvajali različiti izletnički putovi od Podsuseda do Zagrebačke gore kamo su izletnici odlazili uz zvuke pjesama, harmonika i gitara koje su veselo odzvanjale od seoskih kuća.
Zemljište Vrapče bilo je najveći kaptolski posjed u ovom kraju, koje je zagrebačkom Kaptolu darovao Bela III. u drugoj polovici 12. stoljeća, dok se selo Vrapče spominje od 14. stoljeća kao jedno od šest kaptolskih sela.
Godine 1865. Gornje Vrapče imalo je 99 kuća i 798 stanovnika, a Donje Vrapče 51 kuću i 489 stanovnika. Kroz to područje teče i potok Vrapčak u kojemu su marljive Vrapčanke nekoć prale rublje.
Zapisi i poneka sjećanja govore o idiličnoj slici tog potoka gdje su se djeca kupala u bistroj vodi ispod malenih slapova s guskama i patkama. Kameno korito potoka služilo je seljacima kao kolni put kojim su vozili drva iz šume. Crkva sv. Križa u Gornjem Vrapču spominje se prvi put u Kaptolskom statutu 1334., a 1699. godine bila je oštećena u potresu te se urušavala.
Od 1702. do 1704. građena je nova crkva sv. Barbare sa zvonikom uz glavno pročelje. Najpoznatije mjesto u Vrapču danas je velika psihijatrijska bolnica koju je projektirao Kuno Waidmann, građena na stenjevačko-vrapčanskoj dolini od 1877. do 1879. Vrapče se nastoji pripojiti Zagrebu još od Prvog svjetskog rata, ali to se dogodilo tek 1950. godine.
