Stariji ljudi koji redovito šeću imaju manje izgleda da će patiti od mentalnih bolesti, pa čak i demencije, pokazala je studija Sveučilišta Pittsburgh. Skeniranje mozga tristotinjak dobrovoljaca u dobi od 78 godina pokazalo je da oni koji tjedno u šetnji prevale između deset i petnaest kilometara imaju više moždanog tkiva, odnosno veći obujam sive mase.
Studiju je objavio časopis Neurology, a prenosi je BBC online. Tim s Pittsburgha imao je pristup i snimkama mozga volontera od prije četiri godine na kojima se vidi količina moždane sive mase u to vrijeme. Kod njih 40 posto već je tada bilo konstatirano pogoršanje moždanih funkcija ili čak i demencija. Pokazalo se da redoviti ‘'šetači'’, koji redovito prevaljuju najduže trase, imaju upola manji rizik da ih takvi problemi pogode u odnosu na one koji su se najmanje kretali.
Dr. Kirk Erickson, koji je vodio studiju, kazao je kako redovito vježbanje već u srednjoj životnoj dobi djeluje povoljno na moždanu kondiciju u kasnijoj životnoj dobi.
- To je razlog više da se ljudi u svakoj dobi svog života više posvećuju tjelesnoj aktivnosti - kaže dr. Erickson.
Susanne Sorensen iz Alzheimer’s Society rekla je da studija potvrđuje da zdravo srce vodi do - zdravog mozga.
- Iako je ovom studijom ustanovljena veza između manjka vježbanja i fizičkog kretanja sa smanjivanjem moždanih funkcija, potrebno je još istraživanja o tome zašto fizička aktivnost utječe na mozak. No, u svakom su slučaju najbolji način da se smanji rizik, uz redovito vježbanje i zdravu prehranu, nepušenje te kontrola krvnog tlaka i kolesterola - kazala je.
Ili je ovdje posrijedi cinjenica da se upravo zdravi krecu, a bolesni se povlace. Pa vjerojatno brkamo uzrok i posljedice. Povlacenje u sebe, redukcija tjlelesnih i mentalnih aktivnosti kod covjeka mogao bi biti rani znak oboljenja! To u osnovi ivi i jest znak depresije, a to je vec poremecaj! Poznato je da kod mnogih oboljenja postoji promjena u ponasanju covjeka puno prije nego se jave vidljivi tjlelesni problemi. Jedini problem je sto mi promjene u ponasanju covjeka uglavnom gledano sa stajalista socijalne fenomenologije, a ne kao znak psihosomatskih promjena, tj. kao znak oboljenja samog po sebi!