Osuđeni na krizu, nerijetko i na pravu neimaštinu, kao društvo ne zračimo baš veseljem i optimizmom. Od turobne svakidašnjice do kontinuiranog nezadovoljstva, zabrinutosti, tjeskobe, depresivnih raspoloženja i stvarne depresije, put je relativno kratak. Da vremena, bremenita neizvjesnošću i strahovima uistinu nisu jednostavna, slaže se i psihijatar Milan Košuta. Unatoč tmurnoj svakidašnjici, manjku samopouzdanja, novca i političarima bez osmijeha i optimizma, otkriva nam da se u život ipak može vratiti više zadovoljstva i radosti.
– Uistinu se može steći dojam da živimo u društvu nezadovoljnih, zabrinutih ljudi, čak i ljutitih, koji su kontinuirano u strahu od gubitka posla, siromaštva, bolesti... Do poboljšanja, dakako, može doći. Recimo, istinski religiozan čovjek nije u strahu, ne ljuti se, nije nezadovoljan. U nas se većina ljudi deklarira katolicima, ali čini mi se da je u toj skupini premalo istinski religioznih ljudi. Nije lak proces sljedbenike preobraziti u prave vjernike i Crkva bi se morala više baviti time da što veći broj ljudi bude u miru sa samim sobom i s ljudima oko sebe. Papa Franjo radi to dobro. Za agnostike i ateiste, pak, rješenje vidim u prepoznavanju vlastitih autentičnih potreba. Kad se one prepoznaju i kad im se hrabro iziđe ususret, nema nezadovoljstva, ljutnje ni agresije. Istina je da se ljude koji žive u skladu sa svojim potrebama ponekad olako etiketira kao čudake, sebičnjake, često su osamljeni ili čak izolirani i zbog toga je prisutan strah od autentičnosti. No, samo hrabro za svojom osobnošću. Svima će dobro činiti ako se pozabave i nečim što nisu oni sami, bez obzira na to jesu li religiozni. To može biti Bog, umjetnost, priroda, drugi čovjek, znanost, neki zadatak koji si sami zadamo... Važno je njegovati sposobnost predavanja nečemu i nekome, prividno i nakratko nestati, izići iz sebe – govori dr. Košuta.
Ružičaste naočale
Vedrina i optimizam, međutim, ponekad kao da su društveno neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje. Uobičajeno je da se na kavi s prijateljima detaljno pretresu najružniji dijelovi dana, da se stanke s kolegama na poslu troše na razgovor o lošim šefovima, a kućna intima zagađuje pričama o bučnim susjedima, lošim političarima i slično. Za osobu koja iz svega vidi izlaz čak će i dobri prijatelji reći da je nerealna, neozbiljna ili jednostavno da ne stoji nogama na zemlji. Naš sugovornik baš takve pojedince ohrabruje.
– Valja izdržati pritisak okoline bez obzira na to što se pripada manjini koja vjeruje u budućnost. Iskustvo onog koji iziđe na kraj s ismijavanjem ili omalovažavanjem za tu je osobu neprocjenjivo i dio je sazrijevanja – reći će psihijatar M. Košuta, koji poručuje i kako je takva društvena faza ograničena dometa.
Naš sugovornik smatra kako je odrastanje u okruženju obilježenom sivilom i pesimizmom zapravo šansa za naraštaj koji slijedi.
– To je prilika njima da prepoznaju važnost osmijeha, vizije i da postoji još nešto puno vrednije od “u se, na se i poda se”. To im je prilika da nas sve skupa ismijavaju jednoga dana i da pričaju svojoj djeci o svojim namrgođenim precima. A to se zove i sloboda – obračunati se sa zadatostima, s genima, s modelima ponašanja koji ne vode nikamo – kaže dr. Košuta.
Oni koji se nastave čvrsto držati uvriježene predodžbe kako je neozbiljno ne biti dovoljno ozbiljan u teškim vremenima, biraju teži put. Za neke to, nažalost, mogu biti tjeskobni poremećaji, strahovi i depresija. Procjene govore da u nas od te bolesti pati 200.000 do 300.000 ljudi, odnosno pet do sedam posto populacije. Pritom valja reći da se ova bolest današnjice, prema nekim istraživanjima, ponekad dijagnosticira i previše olako. Američka studija, provedena među pet tisuća pacijenata, ustanovila je, recimo, da je depresija kod gotovo dvije trećine Amerikanaca kao dijagnoza pogrešno postavljena. Tablete su, pak, najčešći lijek.
Tablete tražene
– Ljudi ih traže jer žele instantna rješenja. Valja biti mudar kad ih se propisuje. Više sam puta doživio da malene promjene u životu imaju bolji učinak i od lijekova i od psihoterapije. Ljekovit može biti odgovarajući posao, ljubav, promjena klime, prelazak iz grada na selo ili obrnuto, ali i dobra knjiga, film. Puno je anksiolitika popijeno samo zato jer su ljudi, recimo, bili u nekom odnosu za koji su mislili da je bogom dan. Eto, mora tako i nikako drukčije. Ali nije uvijek baš tako. I mi psihijatri i psihoterapeuti od krvi smo i mesa. Godi nam misliti da smo pogodili lijek ili psihoterapijsku metodu pa to i nudimo ljudima, a ponekad i sami izgubimo cjelinu iz vida – samokritičan je naš sugovornik.
Pritom, kaže, ne treba po svaku cijenu bježati od neraspoloženja, razočarenja, tuge.
Self-help knjige
– Prorada takvih stanja mijenja čovjeka nabolje. Protiv sam davanja tableta u periodima kad se prolazi kroz iskustvo velike tuge i gubitka. Kratkoročno se tabletama patnja ublažava, ali se dugoročno čini velika šteta. U tom smislu slažem se i sa spomenutom američkom studijom, odnosno mišljenjima da ne valja pretjerivati s dijagnozom depresije. Međutim, postoje i druga stanja, prije svega mislim na tjelesne bolesti. Tipičan je primjer koronarna bolest, gdje se depresija ne uočava na vrijeme ili se uopće ne dijagnosticira. Postoje različite somatske bolesti koje u osnovi imaju neprepoznatu i neliječenu depresiju. Kada čovjek nije u stanju na mentalnoj razini obraditi problem, javi se tijelo, pojave se bolovi, stezanje, probadanje. Tu je potrebna inteligentna suradnja liječnika somatičara i onoga koji se bavi dušom – kaže psihijatar Košuta.
A na putu do ružičastije svakidašnjice, njegov je stav, ne treba posve prekrižiti ni globalno popularnu self-help literaturu.
– Definitivno ne bih govorio protiv self-help knjiga. Čini mi se da su one uvod ili, bolje rečeno, put kojim čovjek može krenuti da bi se došlo do nečeg boljeg, vrednijeg u životu. Nazovimo to individualnim putom svakoga od nas kojim se postaje bezuvjetno dobar – zaključuje dr. Košuta.
Da se oko psihičkog zdravlja valja potruditi, pokazuju i studije koje su ustanovile da gotovo 60 posto svih bolesti i poremećaja može nastati kao posljedica prolongiranog stresa. Službena medicina u psihosomatske bolesti ubraja aritmiju, arterijsku hipertenziju, bronhijalnu astmu, glavobolje, kronični reumatoidni artritis, neurodermatitis, hipertireozu, urtikariju, želučani ulkus, pretilost... S tim da kratkotrajne emocionalne reakcije, ma kako neugodne i snažne bile, rijetko dovode do psihosomatskih poremećaja. Za psihu i tijelo opasnije su dugotrajno neodgovarajuće emocionalne reakcije.
>> Droga, alkohol i mentalne bolesti uzrokuju četvrtinu smrti
