Dok valjda još nije bilo niti spakirano što će sve Benedikt XVI. ponijeti u Hrvatsku, ovdje su počele političke prepirke. Da će papin posjet Hrvatskoj i njegove poruke vjernicima biti potisnute politikom, moglo se i predvidjeti. Jer, bez obzira na to što je papin posjet i politički, on je javno pretvoren uglavnom u politiku. To i nije osobito za čuđenje jer je kod nas sve manje-više politika. Pa je uvelike postao i papin dolazak. Njegov je dolazak pretvoren u unutarnju politiku, pa i u specifično hrvatsko politikantstvo, i prije nego što je papa krenuo iz Rima. Počelo je s nagađanjima koga je HBK pozvao u Hrvatsko narodno kazalište, tko će se od uglednih i viđenijih uzvanika pojaviti, odnosno tko neće. Pogotovo onih iz politike. Kada je pak papa iz Zagreba odletio, sve je još više postalo politikom. Na koncu bi za ono što se uobičava zvati „naša javnost“ moglo postati važnije što su za sebe iz papina dolaska iskoristili političari nego dobili vjernici.
Krajnje pojednostavnjeno bi se moglo reći da je cilj papina dolaska bio vjernike osnažiti u vjeri, a Hrvatsku podržati u ulasku u Europsku uniju. Ako je barem mali postotak milijunskoga mnoštva bio dotaknut papinim porukama, onda je i to u moralno devastiranoj i malodušnoj Hrvatskoj – puno. Jer sve što je plemenito, etično i lijepo, a što je papa govorio, može jedino biti dobro. Ne mora se biti vjernik pa da te vrijednosti postanu poticaj i naputak za pojedinačno ponašanje i djelovanje. Pa onda i za bolje zajedničko ponašanje i djelovanje. Dosljedno življenje takvih vrijednosti može rezultirati boljitkom, dobitkom za opće dobro. Takvo savjesno ponašanje svih, bili oni vjernici ili ne, može samo donijeti napredak i dobro Hrvatskoj. Ali savjest i savjesno i odgovorno ponašanje važni su ne samo za puk, za tzv. male ljude, nego još više za one koji vode ovu zemlju, za naše elite. Napose za političku, za one koji upravljaju ovom zemljom.
Ako je nešto u ovoj zemlji trajno nedostajalo, onda je to savjest, savjesno, odgovorno i pametno vođenje.
Možda je upravo i zbog papinih spoznaja o stupnju hrvatske etičnosti savjest i bila temeljni problem papine poruke hrvatskim uglednicima u HNK. Među slušateljima papine poruke u tome zdanju nacionalne kulture nisu pak bili samo vjernici. Ali i usprkos tome i taj se odabir uzvanika pretresalo, nj prigovaralo mu se, o njemu politiziralo. Bilo je tipično hrvatski, tj. zašto je pozvan ovaj, a nije onaj. Bilo bi možda navlas isto da je pozivnice slala država, a ne crkva. HBK je pozvao onoga koga je htio, a to je kao i u svakodnevnome životu: zoveš u goste ljude koji su ti dragi, koje ti je ugodno vidjeti. Graja se digla, političnost uzburkala jer biskupi nisu pozvali i bivšega predsjednika Stipu Mesića. Iz kurtoazije i iz tzv. političke korektnosti to su i mogli učiniti, pozvati ga kao bivšega visokoga političkoga dužnosnika. No, nakon svega što je biskupima i Crkvi prigovarao i zamjerao, bilo bi neiskreno i dvolično da ga se zvalo.
Nelogično je, pak, ako prvotno nije bio pozvan ni predsjednik najjače opozicijske stranke, tj. Zoran Milanović. A još nelogičnije što je ljutit javno poručivao da zbog petljanja s pozivnicama i ne kani doći u HNK. Ali je sasvim logično i prirodno da su u najužem krugu odabranih koji su zborili s papom bili bivši ministri – Ljilja Vokić i Jure Radić, kao možda i najzorniji primjeri kako se i u politici može biti vjernik i postupati u skladu sa svojom savješću i sa svojim vjerskim uvjerenjima.
No ima i nevjernika u politici koji su savjesni i pošteni. Naspram tih poštenih vjernika i ateista, u politici smo imali, i još imamo, i amoralnih i nesavjesnih. Bivši nam je premijer bio egzemplar mimikrije: veliki katolik sićušne savjesti. Savjest o kojoj je govorio papa nužna je posvuda, i u državi i u društvu. Jer, temeljni hrvatski problem nije ni gospodarski ni politički, nego etički. Papa ga je samo nazvao – savjest!
U vjerskim i moralnim pitanjima poželjno bi bilo slušati nauk prvog Kristovog čovjeka, Petrovog nasljednika, Svetog Oca! I živiti njegove riječi i poslanice. No, poznavajući Vatikanski pragmatizam i njegovo vjekovno političko okruženje (Italija, op.p.), nije mi jasno zašto bismo Svetog Oca, pa i neke naše svećenike (večinu!) slušali u političkim pitanjima!? Trebali bismo se, kao Hrvati, voditi isključivo politikom, po našoj osobnoj prosudbi, koja čini ukupnu dobrobit Hrvatskom narodu i Hrvatskoj državi, makar to bilo ili pogrešno ili subjektivno. Uostalom, i ulazak u Kraljevinu Jugoslaviju su tada, na početku 20. stoljeća, podržavali i zagovarali katolički krugovi, a kako se, u krvavoj kupki od hrvatske krvi, dvaput raspala, dobro je poznato!