Nekadašnji Dinamov junior, kasnije igrač madridskog Reala, Zagreba, Yokohame..., danas trener četvrtoplasiranoga slovenskog prvoligaša Celja Igor Jovićević (43), poput mnogih naših nogometaša koji su igrali u Ukrajini, smatra tu zemlju svojom drugom domovinom.
I kad s Igorom razgovaramo o skoroj kvalifikacijskoj utakmici Hrvatska – Ukrajina, s golemim respektom govori o obje reprezentacije. Emocije će ga povući na obje strane...
Uvijek mi zahvali na čestitki
– Rođen sam u Zagrebu, roditelji su iz Crne Gore, divne godine proveo sam u Španjolskoj, a šest ukrajinskih godina predivno su životno iskustvo – kaže Igor Jovićević, jedan od naših najtalentiranijih trenera.
Živio je u Lavovu, gradu na zapadu Ukrajine: najprije kao nogometaš, potom i kao sportski direktor i trener tamošnjeg prvoligaša Karpata. Proveo je u Ukrajini šest godina. Navijači su ga obožavali, i danas je u kontaktu s tamošnjom navijačkom skupinom Zauvijek vjerni (Zavzhdi virni), koja ga ponovno želi vidjeti na klupi Karpata. Jovićević kaže da bi se doista jednoga dana želio vratiti.
– Imao sam sjajan odnos s predsjednikom Petrom Petrovičem, rastali smo se u ljeto 2016. godine sporazumno i korektno. U Lavovu sam zaista uživao jer me neodoljivo podsjeća na moj Zagreb. To nije proruski, nego proeuropski grad, ljudi su gostoljubivi, topli, prema svim strancima odnose se s poštovanjem i respektom. To me osvojilo i nikad neću zaboraviti te godine. Moji sinovi Filip i Marcos pohađali su ukrajinsku školu, izvrsno govore ukrajinski i imaju svjedodžbe na njihovu jeziku. U Karpatima su i počeli igrati nogomet, a danas su u školi zagrebačke Lokomotive – dodaje Jovićević, sin nekadašnjeg Dinamova nogometaša Čede Jovićevića.
Je li se rat osjetio i u Lavovu, koji je više od tisuću kilometara udaljen od Donjecka?
– Kada je sve počelo, zbivanja u Kijevu, pa rat na istoku, i kod nas se osjećala velika nelagoda i zabrinutost. Sa zebnjom sam slušao vijesti svaki dan, ali nisam pomišljao otići iz Lavova jer sam se smatrao članom velike ukrajinske obitelji. Jednostavno, bio sam vezan uz te ljude, zaljubljen u taj grad i zemlju. A bili su to dani velikih napetosti i straha, u kojima na gradskim ulicama nije bilo policije ni vojske, grad je bio bez ikakve zaštite, pa su se ljudi, civili, sami organizirali i čuvali trgovačke centre, banke...
U Ukrajini ste završili i trenersku školu?
– Da, licenciju Uefa Pro stekao sam 2015. godine, zajedno smo diplomirali nas 12-orica trenera, među njima i današnji ukrajinski izbornik Andrij Ševčenko. Prošli smo skupa šest semestara, te zajedno odradili prezentaciju treninga na završnom ispitu u Nyonu. Bili smo vrlo bliski u to vrijeme, svaki dan smo zajedno išli na večeru, sate i sate potrošili na razgovore o nogometu...
I danas ste prijatelji?
– Ne mogu reći da se družimo, viđamo, ali kad god su važni datumi, rođendani, Nova godina, velike utakmice i pobjede..., razmijenimo poruke. Nikad se nije dogodilo da mu pošaljem čestitku, a da mi Andrij istoga trena ne odgovori. Velikan je, planetarna zvijezda, a tako skroman i ugodan čovjek. Tako se ponaša i moj prijatelj i legenda madridskog Reala Emilio Butragueño, s kojim također imam odličan odnos još otkad smo bili igrači – nastavlja Jovićević.
Kakav je Ševa bio kao student?
– Ne mogu reći da je baš bio marljiv (smije se), ali kroz razgovor s njim odmah shvatite da je taj čovjek izuzetan trenerski potencijal, da ima svoju nogometnu ideju i da samo traži poligon na kojem će je provesti u djelo. Sada ga je dobio u reprezentaciji i učinak je već vidljiv, što mi je izuzetno drago. Ševa mi je uvijek u razgovorima spominjao svoja tri trenerska uzora, od kojih je od svakoga uzeo ponešto: Mourinha, koji ga je vodio u Chelseaju, Ancelottija iz Milana i, naravno, Valerija Lobanovskog, koji ga je uveo u svijet profesionalizma u kijevskom Dinamu.
Ukrajincima fali utakmica
Koja je Ševčenkova nogometna ideja?
– On je kao igrač bio napadač, pa se i kao trener drži toga opredjeljenja. No, pritom ništa neće prepustiti slučaju, jako je studiozan i analitičan, pa u svome stožeru ima Talijana Tassottija, bivšeg Ancelottijeva pomoćnika u Milanu, te Španjolca Raula Riancha, kojega je iz kijevskog Dinama “oteo” iz stručnoga stožera Sergeja Rebrova. Ševa će tako do detalja imati razrađenu igru hrvatske reprezentacije – naglašava Jovićević i potencira jednu ogromnu Čačićevu prednost.
– Naši igrači igraju u vrhunskim europskim klubovima i kontinuirano nastupaju tijekom cijele zime, dok su Ukrajinci imali strašno dugačku, tromjesečnu stanku i sigurno nisu u takvome natjecateljskom ritmu kao naši reprezentativci.
>>Čačić objavio popis igrača za utakmice protiv Ukrajine i Estonije
>>Čačić: Pašalić? U veznom redu imamo jako ozbiljne igrače
