”Kralju, gotovo je!” Tim je riječima Ivica Olić (36) započeo razgovor u kojem je potanko opisao odluku o prestanku igranja za reprezentaciju Hrvatske. Prvi je put o odlasku razmišljao nakon EP-a u Poljskoj, na kojem ga nije bilo zbog ozljede, međutim novi izbornik Igor Štimac lako ga je nagovorio da ostane i pomogne u kvalifikacijama za SP u Brazilu.
– Nakon Brazila želio sam završiti tu reprezentativnu priču. Ali onda me izbornik i prijatelj Niko Kovač uvjerio da sam mu potreban, rekao mi je: “Nemoj sad prestati, imaš 98 utakmica za Hrvatsku, dohvati stotku!” I budući da sam dobro krenuo u sezonu, poslušao sam ga i dogurao do stotke – kaže Olić i nastavlja:
– Više nisam imao nikakvo opterećenje, ali želio sam završiti kvalifikacije za ovaj Euro i naravno da se javila nova ambicija – okončati reprezentativnu karijeru u Francuskoj! I onda se dogodio niz problema, počelo je odlaskom iz Wolfsburga u HSV. Sve sam manje igrao, a onda je krajem prošle godine stigla i utakmica protiv Rusije, nakon koje sam rekao: “Ovo mi više ne treba”!
Bila je to prijelomnica, shvatio sam da od novog izbornika nisam dobio “klik” kao od Štimca i Kovača. Na toj nas je prijateljskoj utakmici bilo 15-16 i samo ja nisam igrao. I rekao sam: “To je kraj”, ali ipak sam odlučio još malo razmisliti. Međutim, ništa se nije promijenilo i došlo je vrijeme da obznanim odluku. Bilo je prekrasno, u ovih 14 godina odigrao sam mnogo lijepih, velikih, sretnih, ali i tužnih utakmica, sve je brzo proletjelo i bilo mi je neizmjerno zadovoljstvo igrati za Hrvatsku – kaže Olić.
Je li prelaskom iz Wolfsburga u Hamburg zapravo počeo vaš lagani odlazak iz reprezentacije?
– Da. Imao sam siguran ugovor u jakom Wolfsburgu, imao sam trenera koji mi je vjerovao, koji me stavljao na moju pravu poziciju, u vrh napada. No ponijele su me emocije i želio sam pomoći HSV-u u borbi za ostanak. Znao sam da će biti teško, ali ni u snu nisam mogao očekivati takvu muku. Cijeli sam život igrao u klubovima koji su se borili za trofeje i na kraju karijere došao sam u situaciju da se borim za “goli život”! Sad znam kako je igračima koji igraju u takvim klubovima, znam kakav je pritisak na njima. Kad sve zbrojim, definitivno sam napravio veliku pogrešku promijenivši klub. Ali bila je to emotivna odluka...
Jeste li imali neki konflikt s trenerom Brunom Labbadijom?
– Nismo se sukobili, ali jednom sam mu rekao da nisam spreman igrati na bočnim pozicijama, nego želim biti u vrhu napada! Znate li što znači u HSV-u igrati na bokovima? Više ste branič nego napadač, nije to kao u Wolfsburgu gdje ste klasično krilo. Rekao sam Labbadiji da više nisam u stanju na boku odigrati onako kako bih želio, Labbadia je to drukčije vidio i jednostavno se nismo našli, valjda sam mu se tada zamjerio i maknuo me iz momčadi. Imam ugovor do ljeta, sve je otvoreno. Postoji opcija odlaska u drugu zemlju, ali može se dogoditi i da okončam karijeru...
S Labbadijom niste pronašli zajednički jezik, a ni od Čačića niste dobili onaj potrebni “klik”. Zamjerate li nešto izborniku?
– Ne, ni slučajno! Iako me ta utakmica s Rusijom prilično pogodila, istina je da sam mogao ući u igru posljednjih pet-šest minuta. No tada sam sve shvatio. Bila bi mi dovoljna jedna rečenica, samo da mi se otvoreno reklo: “Dobro je, Ivice, ne trebaš više dolaziti, ne igraš u klubu”, to se moglo riješiti za dvije minute, uvijek sam volio otvorene razgovore. Ali ne zamjeram ništa Čačiću, on ima svoj način, niti ja njega dovoljno poznajem niti on mene. Najvažnije je da smo otišli na Euro, a sad slijedi šlag na tortu, moramo proći skupinu, a onda što bude!
Odigrali ste za Hrvatsku 104 utakmice i zabili 20 golova. Pamtite li sve golove?
– Većinu pamtim, barem njih 17, s obzirom na to da nisam baš zabijao u prijateljskim utakmicama.
Koji vam je najdraži?
– Protiv Italije na SP-u u Japanu 2002. godine, moj prvi na velikim natjecanjima! Taj me gol lansirao na svjetsku scenu...
U reprezentativnoj karijeri dogodila vam se i – “Fontana”?
– Bila je to jedna od ružnijih epizoda, ne volim govoriti o tome. Srna, Balaban i ja bili smo zbog toga pošteno kažnjeni, a i navijači su nas uzeli na zub. Općenito nisam imao neku kemiju s navijačima, sve do Eura 2008. u Austriji, a ovacije sam u Maksimiru dobio tek u 30. godini života! A nakon svega tužan sam što sam na kraju karijere, u posljednje dvije godine, osjetio da se izgubila ta kemija između reprezentacije i navijača. U dva smo navrata igrali na praznom stadionu, u Milanu smo doživjeli šok kad su upaljene baklje bacane po ljudima...
Žao mi je što više nemamo potporu s tribina kao nekad, igrači to nisu zaslužili, igrači nemaju ništa s tim tko je predsjednik, tko direktor, a tko kuhar. To nas nikad nije zanimalo niti se možemo miješati u to, a sve se na kraju lomi na nama...
Najljepši trenutak u reprezentaciji?
– Bilo je mnogo velikih i važnih utakmica, mnogo velikih pobjeda. Ali utakmica protiv Srbije u kvalifikacijama za Euro ostat će mi u posebnom sjećanju. Nikad nisam doživio takav pritisak u danima prije dvoboja. A kad je utakmica počela, činilo mi se kao da imam 100 kg, nikad se nisam tako osjećao! Da nismo pobijedili, imao sam dojam da bi navijači srušili stadion! Srećom, pobijedili smo 2:0, zabio sam i gol pa mi je ta pobjeda ostala jedna od najtežih, ali na kraju i najdraža! Tu je i pobjeda protiv Njemačke na Euru 2008. godine, pa onaj lom Turske u Istanbulu u kvalifikacijama za Euro 2012. godine...
Kakvo je vaše mišljenje o treneru Louisu van Gaalu? Najprije vas u Bayernu nije tretirao kako treba, a onda ste mu spasili glavu?
– Van Gaal je specifičan trener. Njemu ništa ne znači težina transfera ni ime nekog igrača, zanima ga samo trening. I to je zapravo bila moja jedina šansa da dobijem minutažu u Bayernu! Došao sam, naime, kao slobodan igrač i znao sam da će u prvom planu biti skupo plaćeni igrači.
Nakon prvih nekoliko dana Van Gaal mi je rekao: “Možda bi bilo bolje da se vratiš u HSV i tamo igraš”, a ja sam mu odgovorio: “Želio bih ostati barem do zime!” Već nakon dva tjedna Van Gaal mi je prišao i rekao: “Veliki i iskusan trener kao što sam ja nikad ne bi trebao ovo reći nekome koga dobro ne poznaje. Ali, reći ću ti: nastaviš li ovako raditi, sigurno ćeš igrati!” Mislim si ja, ma kakva igra, samo da budem na klupi, da povremeno uđem, da me ne otpiše... I dođe 1. kolo, Hoffenheim, zabijem gol, asistirao mi je Pranjić! I tako je krenula najbolja sezona u mojoj karijeri (2009./10.), zabio sam sedam golova u Ligi prvaka. Van Gaal je igrao s jednim napadačem, tu su još bili Miroslav Klose, Mario Gomez i Luca Toni, no ja sam odigrao najviše utakmica. Van Gaal nije mađioničar, ali je veliki trener.
Jeste li i dalje u kontaktu?
– Čujemo se povremeno. A baš sam nedavno razgovarao s Andriesom Jonkerom, koji je bio njegov pomoćnik, a sad je šef omladinske škole Arsenala. I Jonker mi kaže da me Van Gaal pozdravio i poručio mi da ne bih nikad igrao u Bayernu da nije njega bilo! Odgovorio sam mu da ne bi ostao toliko dugo da nije mene bilo, spasio sam mu glavu u Torinu, ha-ha...
Idealnih 11 hrvatske reprezentacije?
– Ovako, u 4-3-3 sustavu: Pletikosa – Srna, R. Kovač, Šimunić, Pranjić – N. Kovač; Modrić, Rakitić – Perišić, Rapaić; Mandžukić.
Od Davora do Lige prvaka – jeste li ostvarili sve dječačke snove?
– Svakako! Iako nisam ni slutio da ću ovako dugo igrati. Od prvoga sam dana davao sve od sebe, nikad se nisam štedio. Trenirao sam i na Badnjak i na Staru godinu, rekla mi je supruga da nisam normalan. Vjerojatno nisam, ali takav sam! To je uvijek bila moja vodilja: radom i i upornošću čovjek može svoje želje ostvariti!
I ne žalim ni za čime. Mnogi kažu “da sam ovo, da sam ono...” Kod mene nema “da sam”, sve sam podredio karijeri i sve sam napravio kako sam želio. Relativno kasno počeo sam igrati pravi nogomet, tek sa 16 godina, do tada sam na selu igrao onako kako sam htio! Danas su drukčija vremena, danas su klinci s 18 godina kompletni igrači. Ali kraće traju, možda je tajna moje dugovječnosti i u tom kasnom početku.
Biste li, da možete, nešto promijenili u karijeri?
– Pa... Možda bih malo bolje razmislio je li dobro iz Wolfsburga otići u Hamburg! Pozvali su me u 22 sata, a ja sam u 23 pristao! Možda sam trebao prespavati...
Kako je obitelj reagirala na odluku o povlačenju?
– Supruga Natali znala je to već duže vrijeme. Sinovi Antonio i Luka te kći Lara vrlo su tužni zbog toga. Djeci je, čini mi se, mnogo teže nego meni, ali rekao sam im: “Sad idemo zajedno na tribinu pa ćemo skupa gledati i navijati”! Došlo je, eto, vrijeme da i ja gledam utakmice s tribine, da i ja malo psujem, ha-ha...
>>Olić nije imao kredite, kao rijetko tko zaslužuje samo divljenje
