Odumire li nam prvoligaško nogometno natjecanje, famozna tzv. liga 10 koja je prije tri godine inaugurirana uz ovacije? Kako drukčije objasniti novi pad gledanosti u HNL-u, drugu sezonu zaredom? Ne drastičan pad, ali opet dovoljno zabrinjavajući, budući da se uspostavom “koncentracije kvalitete” (kako su ligi s 10 klubova tepali u HNS-u) očekivalo da će krivulja gledanosti svake godine rasti.
Nije li poražavajuće da natjecanje koje iznjedri sudionika Lige prvaka i u kojoj nastupa nekolicina budućih europskih zvijezda (poput Pjace, Brekala, Ćorića, Vlašića...) ne može skupiti ni tri tisuće ljudi po utakmici?
Ovako nam ostaje konstatirati da je 1. HNL po gledanosti u rangu mađarske (prosjek 2595), srpske (2657) i slovačke (2486), a značajno ispod češke (5063), poljske (8996), čak i ratom zahvaćene ukrajinske lige (4901). Usporedba s ligama 10 u Austriji (6100) ili Švicarskoj (10.706) gotovo je neumjesna.
Koji su uzroci nezainteresiranosti publike u Hrvatskoj? Najprije, sve slabija kvaliteta nogometa zahvaljujući nezadrživom odljevu zvijezda. Tako su u protekle tri godine iz 1. HNL prodani Jedvaj, Šimunović, Brozović, Halilović, Čop, Kramarić, Budimir, Caktaš, Balić..., a potraga za njihovim nadomjescima uglavnom rezultira jeftinim poluproizvodima s južnoameričkih, afričkih ili obližnjih balkanskih destinacija.
Prema podacima s Transfermarkta, udio stranaca u 1. HNL je 29,2 posto, što je više nego u Češkoj (24,5 %), Mađarskoj (26,7 %), Austriji (26,1 %) ili Srbiji (18,2 %).
Pad gledanosti u Prvoj HNL povezujemo i s otklonom velikoga dijela nogometne javnosti prema vodstvu Kuće nogometa, njihovim aferama i neskrivenoj naklonosti samo jednoj opciji. Savez je odgovoran i za sudačke lakrdije kojima se zabavljamo gotovo svaki vikend i koje tjeraju navijače sa stadiona.
Pomogle i sudačke lakrdije
Na kraju, prvoligaški nogomet značajno je izgubio na popularizaciji odlaskom s Hrvatske televizije, još 2011. godine. Otad su utakmice dostupne samo ograničenom broju kućanstava na kabelskoj platformi. Novo vodstvo HRT-a više nije ravnodušno prema pravima na prvoligaške utakmice, pa se stvari od sljedeće sezone možda ipak promijene...
Vratimo se ipak stadionskoj publici i pogledajmo kako se “ponašala” njezina krivulja. Pod egidom “što slabiji i ugnjetavaniji, to privlačniji”, Hajduk bilježi rast gledanosti na Poljudu u prosjeku za više od 1600 navijača, a zanimljivost je da više publike ove sezone ima i Dinamo.
Zasluge za to pripisat ćemo navijačkoj euforiji nakon privođenja braće Mamić prošloga ljeta, kada je na derbi s Hajdukom u 1. kolu došao čak 23.631 gledatelj.
Čak i s tim posjetom Dinamo je u Maksimiru imao prosjek gledanosti manji od 4000, a poslije Hajduka samo 2779 po utakmici. Plavi bi vjerojatno s publikom profitirali kada bi domaće ligaške utakmice igrali izvan Zagreba, poput rukometaša PPD Zagreba. U Vinkovcima, Vukovaru, Požegi ili Slavonskom Brodu bili bi magnet za navijače.
Maribor gledaniji od plavih
Za usporedbu, slovenski prvak Maribor gledaniji je od Dinama, s 4311 gledatelja po utakmici kod kuće, dok vodeća momčad mađarskog prvenstva Ferencvaros ima prosjek od 6009 gledatelja.
Očekivano, na začelju kolone gledanosti tri su zagrebačka kluba, dok zabrinjavajuće izgleda padajući trend gledanosti Osijeka u Gradskom vrtu. U prošloj sezoni 3267 po utakmici, a sada više nego dvostruko manje, samo 1484.
Je li s obzirom na sve manju zainteresiranost publike liga s 10 klubova optimalni format HNL-a? Naravno da jest, sve dok posrnuli nogometni centri Varaždin, Čakovec, Sisak, Zadar, Karlovac ili Slav. Brod ponovo ne stanu čvrsto na noge. Danas, nažalost, imati više od deset financijski stabilnih prvoligaša čista je utopija.
