Ćiri Blaževiću uloga Ante Pandakovića u “Montevideu” nije prvo pojavljivanje u televizijskoj seriji, piše sportski tjednik Max!
Još 1982. godine imao je epizodnu ulogu u legendarnim “Smogovcima”, kada je igrao samoga sebe, Dinamova trenera koji dočekuje u klubu talentiranoga nogometaša Peru Vrageca...
Ali, tko je uopće bio dr. Ante Pandaković, čovjek koji ima ulicu u Zagrebu, na prilazu jarunskom jezeru? Srpski nogometni savez na svojim stranicama vodi ga kao četvrtoga po redu izbornika u povijesti bivše države; prvi je bio Zagrepčanin dr. Veljko Ugrinić (1920.-1924.), potom Beograđanin Todor Sekulić, koji je vodio samo jednu utakmicu, a prije Pandakovića, od rujna 1924. do studenoga 1925., izbornik je bio Zagrepčanin Dušan Zinaja.
Ante Pandaković vodio je Jugoslaviju u 19 utakmica, ima sedam pobjeda, dva remija i deset poraza. Mandat mu je trajao od svibnja 1926. do siječnja 1930. godine, potom je na izborničkoj poziciji nastao tromjesečni vakuum, a u travnju ga je naslijedio Boško Simonović ili Boža Dunster iz filma “Montevideo”.
Skijaš, kajakaš, tenisač...
U knjizi “Hrvatski reprezentativci i izbornici” Jurice Gizdića stoji da je Ante Pandaković (rođen 1891. godine u Zagrebu), diplomirani pravnik, bio svestran sportaš, bavio se skijanjem, kajakaštvom, alpinizmom, tenisom i nogometom. Vodio je reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. godine, a s izborničke dužnosti odstupio je nakon premještanja sjedišta Nogometnoga saveza Kraljevine Jugoslavije iz Zagreba u Beograd. To je bio razlog bojkota hrvatskih nogometaša koji su odbili putovati na SP u Urugvaj.
Zaplet te priče dolazi u sljedećim epizodama serije “Montevideo”... Na prvome SP-u reprezentacija Kraljevine Jugoslavije osvojila je četvrto mjesto. Došla je do polufinala, u kojemu je poražena 1:6 od domaćina Urugvaja (u prvom nastupu pobijedila je Brazil 2:1), a da su ondje bili i hrvatski nogometaši, možda bi postala i prvi svjetski prvak. Naime, još do kraja 1929. u reprezentaciji su bili značajno zastupljeni i igrači Hajduka, Concordije, Građanskog i HAŠK-a.
Primjerice, u listopadu 1929., u utakmici protiv tadašnje Čehoslovačke u Pragu (3:4), Ante Pandaković je u momčadi imao vratara Građanskog Maksimilijana Mihalčića, konkordijaša Danijela Premerla, hajdukovca Antuna Bonačića, te haškovce Branka Kunsta, Vladimira Lajnerta i Icu Hitreca. U reprezentaciji su u isto doba bili i Ivan Pavelić iz Concordije, haškovac Mirko Križ, hajdukovac Leo Lemešić, purger Franjo Giler... Ti su igrači trebali biti prvi Hrvati na SP-u, no ostali su nepokolebljivi u odluci da ne idu u Montevideo.
Dva pogotka Zamori
Ico Hitrec, kojega se smatra najboljim hrvatskim nogometašem prije Drugog svjetskog rata, propustio je SP u Urugvaju, ali se u reprezentaciju vratio 1931. i igrao do 1939. godine. Jednu od najboljih utakmica odigrao je 28. lipnja 1929., u prijateljskom susretu protiv tadašnje Čehoslovačke (3:3) u Zagrebu, kada je igrao u tandemu s Blagojem Mošom Marjanovićem, također likom iz filma “Montevideo”, jednim od najvećih srpskih nogometaša.
Ico je briljirao i 2. rujna 1931. godine protiv gradske reprezentacije Madrida (2:1) u Zagrebu. Na toj utakmici na igralištu tadašnje Concordije u Kranjčevićevoj ulici (pred 15.000 gledatelja), prvoj pod električnom rasvjetom u bivšoj Jugoslaviji, Hitrec je legendarnom španjolskom vrataru Zamori zabio dva gola.
Nakon 1930. godine, Jugoslavija se sljedeći put na Svjetskom prvenstvu pojavila 1950. godine u Brazilu, a od Hrvata nastupili su Ivica Horvat, Božo Broketa, Ivo Radovniković, Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Vladimir Firm i braća Željko i Zlatko Čajkovski.
Prvi, pak, Hrvati na klupi reprezentacije Jugoslavije na SP-u bili su Leo Lemešić i Franjo Wölfl. Oni su 1954. godine u Švicarskoj činili tzv. komisiju, zajedno s Aleksandrom Tirnanićem, Milovanom Ćirićem i Brankom Pešićem. Na tom prvenstvu nastupila su čak dvanaestorica hrvatskih nogometaša...
>> Miroslav Ćiro Blažević u 79. godini zašao u glumačke vode
