Nekada bismo ovakav tekst počinjali s “vatreni, došao je trenutak istine”, ali budući da smo se s istinom o njima suočili protiv Škota još u lipnju, pa protiv Belgijaca, pa opet protiv Škota, preostaje nam samo kleknuti i zapaliti svijeću na Kamenitim vratima.
I u molitvi biti skromni i ponizni: “Bože, udijeli nam bar 1:0...”
Da, vremena su teška, olovna, opasna, pa smo dočekali i to da nekada moćna svjetska reprezentacija strepi čak i od Islanđana, s kojima smo nekada brisali pod zabivši im sedam komada u dvije utakmice. Ah, gdje su ta zlatna vremena, gdje su sada Cicin zarazni osmijeh i neponovljivi Pršin repić...
Pripremajući se za novu rundu meča s Islanđanima, s nostalgijom se prisjećamo kako smo nekada bili specijalisti za ovakve utakmice i u njima, osim protiv Srba 1999., nismo napravili pogrešan korak.
Uvijek smo imali heroja
Kad god je bilo “biti ili ne biti”, uvijek smo proizveli nekoga novoga heroja. I čak četiri puta u susretima u kojima nije bilo popravka slavili smo s tih čarobnih 1:0.
Joe i Plete još su tu, svjedoci one bajke protiv Belgije iz 2001. godine kada naš nastup nije poremetio ni promašaj Prosinečkog s bijele točke.
Isti dvojac, zajedno sa Srnom i Olićem, slavio je s punim Maksimirom i prije deset godina kada smo isprašili bugarske turiste i otvorili vrata doigravanja za EP. Pa opet dvije godine poslije hladnokrvni egzekutor Darijo Srna pogotkom iz jedanaesterca odveo nas je na SP u Njemačku.
Uvijek je to bilo minimalno, naoko teško, kroz ušicu igle, ali nikada, baš nikada nismo sumnjali u prolaz. Bila su to vremena u kojima smo bili toliko moćni i samouvjereni da se ne bismo bojali ni Brazila.
A danas? Tko se uopće usudi staviti pjenušac na hlađenje kad smo se već toliko puta opekli, kada su nam se Maksimirom šetali čak i kilavi Škoti s drugom momčadi. Da, unatoč Srni, Rakitiću, Oliću i Mandžukiću, koji je tada, usput rečeno, u Zagreb došao ovjenčan naslovom europskog prvaka...
Za publiku ste svetinja
I zato, ako im je doista toliko stalo, neka barem protiv islandskih ribara pokažu da u njima još ima žara. Ako su se već u Glasgowu odrekli Štimca, neka danas stisnu šake i zaigraju za novoga šefa Niku, za spas vlastitoga obraza nakon pet utakmica bez pobjede, na kraju i za navijače koji još uvijek reprezentacijom smatraju svetinjom.
Ovo je apel i publici, koja u ovim kvalifikacijama i nije bila pretjerano sklona reprezentaciji, ali je uvijek bila tu kad je bilo najpotrebnije. Maksimir je bio pun i protiv Srba, gotovo i protiv Škota, ali i u svim utakmicama u kojima su vatreni visjeli kao lusteri.
Dva je puta Hrvatska plasman na SP osigurala pobjedama u Maksimiru i oba je puta slavila sa 35.000 ljudi. Ne zaslužuju li Luka, Ola, Mandžo i društvo isti takav ispraćaj u Rio?
Ovo nije samo utakmica od 20 milijuna dolara i natjecanje za plasman u Brazil nego i za “spas vojnika Dudua”, heroja brojnih bitaka i ljubimca navijača koji nikada nije bio na SP-u. Eduardo je u 32. godini zaslužio da na kraju vatrenoga puta istrči u kockastom dresu u rodnome Riju.
Što uopće reći o Islanđanima? Najslikovitije, ovo je sraz “Dinama” i “Slavena Belupa” u hrvatskoj ligi, u kojoj koeficijenti na pobjedu domaćina rijetko idu preko 1,20.
I premda bi možda na oprez tjerao skor Islanđana na gostovanjima u ovome ciklusu, on istodobno otkriva i da je Larsova momčad pala na – Cipru.
Doista, ako nismo u stanju pobijediti Island kod kuće, onda, izborniče Niko, raspustite to društvo!
>> Kranjčar: Imamo veliki problem u glavama ako Islanđani više žele prolazak
I ako prodemo,ovoj reprezentaciji treba remont i svjeza krv prije Brazila. Ovakvi bi se dobro obrukali na SPu,ali ima dovoljno vremena za uigravanje i osvjezivanje momcadi do iduceg ljeta.