Kamo je nestala talentirana generacija ‘98., rođena u godini najvećega uspjeha hrvatskog nogometa? Tko se uopće od tih dragulja, četvrtfinalista SP-a do 17 u Čileu, afirmirao u seniorskom nogometu i kakve su im pozicije u njihovim klubovima? Potraga za najbolje pozicioniranim članom generacije ‘98. odvela nas je u Stuttgart. Ondje je ove zime već eksplodirao talent bivšega Dinamova igrača, 18-godišnjega Josipa Brekala, igrača koji je još u juniorskoj dobi ostvario senzacionalan transfer u Wolfsburg od šest milijuna eura, a danas je posuđeni igrač drugoga njemačkog velikana.
Brekalo u razgovoru za Max govori o odlasku iz Dinama, razvoju svoje karijere, životu u Njemačkoj i razvojnom putu svojih suigrača iz generacije ‘98...
– U Wolfsburgu je neočekivano došlo do teške situacije. Rezultati su bili ispod očekivanja, promijenjen je trener koji me doveo (Hecking, nap.a.), njegov nasljednik Ismael nije me vidio u svojim planovima i smatrao sam da je najbolje promijeniti klub. Za mladoga igrača uvijek je najvažnije ne gubiti kontinuitet i držim da sam izabravši Stuttgart donio najbolju odluku – počeo je svoju priču Josip Brekalo.
Njegov klub nakon 22 kola drugoligaške bundesligaške karavane uvjerljivo drži prvo mjesto s 47 bodova, s klupe ga vodi Nijemac Hannes Wolf.
– Prelazak u Stuttgart najbolja je stvar koja mi se dogodila u karijeri. To je jedan od najpopularnijih njemačkih klubova, 45 godina držao je prvoligaški status, a onda mu se dogodila jedna crna sezona. Veselim se što smo na putu povratka, a ugovor o posudbi veže me do ljeta sljedeće godine – kaže Brekalo.
U drugoj Bundesligi odigrao je tri utakmice, postigao jedan spektakularan pogodak, protiv Heidenheima.
– Prvo sam od trenera dobio 29, pa onda 33 minute, a kada sam pokazao da se na mene može ozbiljno računati, dao mi je čak osamdeset minuta. Ovdje je to tako; svaku priliku morate iskoristiti.
S kim živite u Stuttgartu?
– Sam, ali uživam. Grad je lijep, ima puno Hrvata, čak mogu i slušati misu na hrvatskom. Kad god mi se ukaže prilika, odem u crkvu.
Kako stojite s njemačkim?
– Vrlo dobro. Još dok sam bio u Wolfsburgu imao sam predavanja dva puta tjedno, tako da sam dobro svladao njemački. Bez problema mogu dati intervju na njemačkom.
Jedan ste od rijetkih igrača iz sjajne generacije rođene 1998. godine koji uspješno gradi seniorsku karijeru. Mnogi vaši vršnjaci negdje su zapeli, a posrijedi je možda najtalentiraniji naraštaj koji smo ikada imali.
– Uvijek je to tako, netko ispliva, netko potone, jer igrač je s 18 godina u najosjetljivijem razdoblju karijere. Opet, ne mora značiti da ako neki od dečki koji sada ne igraju neće eksplodirati u kasnijem razdoblju karijere. Za mene je bio odličan potez što sam otišao iz Dinama. Jer, ovo gdje sam sad je drugi nogometni svijet, rekao bih drugi sport u odnosu na ono gdje sam bio. Ovdje se radi neusporedivo kvalitetnije, nema zakulisnih igara, čistiji su odnosi i ovisite samo o svojoj kvaliteti. Sretan sam što sam dobio priliku, jer ovdje sigurno mogu brže napredovati.
Čujete li se s nekim od bivših suigrača iz vaše generacije?
– Čujem se često s Bornom Sosom. On je nekako predodređen da bude standardni u Dinamu, ali ima nesreću da ispred sebe ima reprezentativca Pivarića pa je prisiljen čekati. Sosa je jedan od dečki koji su potpisali profesionalne ugovore s Dinamom i ja im na tome čestitam. Ja sam izabrao drukčiji put, možda i nelogičan, ali bio je to moj izbor i za njega sam bio spreman. Na kraju, svi se moramo pomučiti.
Među vašim suigračima iz te generacije, Luka Ivanušec iz Lokomotive već je debitirao za A reprezentaciju. Vi ste u selekciji do 21, ostali iz generacije ‘98. su u reprezentaciji do 19...
– Drago mi je zbog Ivanušeca, a kako sam vam rekao, neki iz generacije ‘98. isplivaju ranije, neki kasnije. Primjerice, Lovro Majer iz Lokomotive igra sjajno kao senior, a neko vrijeme nije ga bilo praktički nigdje. Bili smo suigrači u Dinamovim pionirima, i bio je jedan od najboljih u generaciji, a onda je iznenada otišao. Srećom, vratio se kroz juniore Lokomotive, pokazao svu raskoš talenta i sada svi za njega znaju. Kalaica igra u B momčadi Benfice, što je sigurno bolje nego da je ostao u Dinamu II., izvrsno ide i Karlu Majiću u Fortuni iz Düsseldorfa, pa i Šemper je dobro odlučio kada je izabrao Lokomotivu... S vremenom će i ostali dečki doći do izražaja. Očekujem da ćemo, većina nas, činiti okosnicu reprezentacije na SP-u 2022. godine.
Mislite li da biste dobili šansu da ste ostali u Dinamu? Prošle sezone skupili ste ukupno 11 nastupa.
– Ma igrao bih ja u Dinamu, uvjeren sam u to, ali opet ću reći: došao sam u neki drugi nogometni svijet, u kojemu mogu brže napredovati. Znate, ovdje se igra pred 60 tisuća ljudi, a tamo nekad pred samo 600. Ovdje ste popularni, svi znaju za vas, a tamo vas navijači često i ne doživljavaju. Kažem vam, drugi sport...
Vaš Dinamo je u utrci s Rijekom za naslov prvaka. Kako vidite izglede plavih?
– Ah, moj Dinamo... Iskreno, volio bih da se neke stvari u hrvatskom nogometu promijene i da ove sezone Rijeka osvoji naslov. Ne samo zbog toga što bi to u Rijeci slavio cijeli grad i cijela regija, nego i zbog doživljaja cjelokupne javnosti. Vidio sam onaj jedanaesterac za Dinamo u Vinkovcima, pa to je bilo smiješno... I neka ove sezone naslov osvoji Rijeka, pa nakon nje i Hajduk, i neka to bude signal Dinamu da se trgne i ponovno bude jak – zaključio je Josip Brekalo.
>> Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
>> Tri velika svjetska talenta su Hrvati! Eh, kad bi barem dvojica zaigrala za 'kockaste'...
