Iako je podnio ostavku nakon prošlosubotnjeg poraza protiv Bilićeva i Jurčevićeva Beşiktaşa, Robert Prosinečki (44) ipak se nije rastao s Kayserisporom! Izvršni odbor kluba, naime, u utorak je odbio Robijevu ostavku, a dan poslije klupski predsjednik Recep Mamur uspio je nagovoriti Prosinečkog da povuče ostavku.
Žuti do daljnjega ostaje trener tog turskog prvoligaša koji je nakon 11 kola na posljednjem mjestu sa samo šest bodova.
Prosinečki je još u utorak bio siguran da se rastao s Kayserisporom, tada nam je rekao:
– Iako me predsjednik Mamur zamolio da prespavam i još jednom razmislim o svemu, nema povratka na staro, moja je ostavka definitivna – govorio nam je tada Prosinečki.
Ali, kako je stalna samo mijena, tako je i srijeda donijela novi Robijev stav. Recep Mamur bio je strahovito uporan i nakon višesatnog razgovora Kayserispor je izdao priopćenje:
- Robert Prosinečki ostaje na klupi Kayserispora. Hrvatski trener nakon niza loših rezultata podnio je ostavku iz moralnih razloga, ali uprava kluba uvjerila ga je da ostane. Jasno je da su rezultati razočarali navijače i iznenadili javnost, no jaka konstrukcija kluba i više je nego dovoljna za dobre rezultate koji će usrećiti naše navijače. Uzevši sve u obzir, nogometna obitelj koju čini cijeli ovaj grad, uključujući predsjednika, članove uprave i igrače, odbila je trenerovu ostavku. Zadovoljstvo nam je priopćiti da Prosinečki ostaje na svojoj funkciji – pisalo je u priopćenju Kayserispora.
Jaki adut predsjednika Mamura u pregovorima bila je spoznaja da Robertove kćeri idu u školu u Kayseriju i Prosinečki je ionako namjeravao ostati u tom gradu do kraja polugodišta! I uspio je onda predsjednik uvjeriti Velikog Žutog da ne sjedi besposlen, nego da i dalje ostane na klupi. Dokad će suradnja trajati, pokazat će vrijeme, no sigurno je da će Prosinečki ostati barem do zime u Kayseriju...
Nekad treba biti fleksibilan
Prosinečki je, podsjetimo, došao u Kayseri 15. listopada 2012. naslijedivši Gruzijca Shotu Arveladzea. Lani je sezonu okončao na petom mjestu, do zadnjeg se kola borio za plasman u Europsku ligu. Upisao je čak 13 pobjeda u 27 ligaških utakmica i bio istinsko osvježenje u turskoj ligi...
Ali nova sezona, od koje se mnogo očekivalo, donijela je samo razočaranje. Probuđena je klupska ambicija pomalo splašnjavala nakon loših startnih rezultata. Krenuo je pobjedom na startu prvenstva, no uslijedilo je čak sedam poraza i samo tri remija.
– Rezultat je sve rekao, sigurno sam i ja griješio, sigurno bih neke stvari drukčije napravio, ali sad se ne može promijeniti ono što je bilo. Nadam se da ćemo izboriti ostanak u ligi – rekao nam je Prosinečki.
Veliki Žuti nije doveo nijedno pojačanje u odnosu na prošlu godinu (a u klubu su mu obećavali pojačanja!), nekoliko važnih igrača bilo mu je i još je uvijek ozlijeđeno.
– Ponudio sam ostavku jer sam smatrao da je to moralno. Kad nema rezultata, zna se da se prst najprije upire u trenera. Ali predsjednik kluba i izvršni odbor uspjeli su me nagovoriti da ostanem pa sam tako ipak pogazio riječ i odluku za koju sam mislio da je neću mijenjati! Imamo sam stotinu sastanaka. Svi iz klupske uprave, igrači i navijači tražili su da ostanem. Na kraju ih nisam mogao odbiti. Vjerujem u tu momčad, to su dobri igrači. Vjerujem da ćemo do kraja jeseni isplivati iz problema – nada se Prosinečki.
Dodirnimo i jednu vruću temu: biste li se vratili u Dinamo? Prije dvije i pol godine, kad ste bili sa Zvezdom na pripremama na Rogli, rekli ste mi da nikad nećete doći u Dinamo kao trener! Je li se nešto promijenilo, je li vaš stav omekšao, jeste li razmislili o dubljem značenju one rečenice “nikad ne reci nikad”?
– Znao sam da ćemo doći do te teme...
Pa morali smo doći, Dinamo očajnički traži trenera, a vi se namećete kao idealno rješenje!
– Tko to kaže? Vi? I još nekoliko ljudi? Nitko me nije zvao iz Dinama... Uostalom, čak i u danima prije nego sam povukao ostavku, moje razmišljanje nije bilo vezano ni uz Dinamo ni uz povratak u hrvatski nogomet. Želio sam se samo dobro odmoriti barem mjesec dana, ali onda me predsjednik Mamur nagovorio da ostanem. Dinamo je veliki klub koji ja volim, ali u kojem sam imao i niz problema. U Dinamu sam počeo igrati pa smo se rastali... Vratio sam se, igrao s Dinamom Ligu prvaka pa smo se opet ružno rastali, otjerali su me... Moj karakter nije baš idealan za Maksimir, praktički je nemoguće da ja tamo radim.
Bandić stopirao prvi pokušaj
Ipak, bio bi to svakako najveći izazov u vašoj dosadašnjoj trenerskoj karijeri. Ne privlači li vas to?
– E jeste uporni... Ma uopće ne želim opet otvarati taj problem!
Ipak, prije nekoliko godina bili ste nadomak Maksimira, trebali ste s Nikolom Jurčevićem zamijeniti sad pokojnog Josipa Kužea, no tu je promjenu u zadnji trenutak stopirao Dinamov počasni predsjednik Milan Bandić, još je tada imao utjecaj?
– Točno je samo da smo razgovarali, ali ništa nije bilo odlučeno, niti su nas izabrali, niti smo mi bilo što prihvatili. Bio je to samo informativni razgovor, ha-ha... Nadam se da će Dinamo pronaći dobroga trenera...
Jeste li ikada imali sukob sa Zdravkom Mamićem?
– Ne! Nisam ga ni mogao imati jer nikad nismo zajedno radili. Općenito nismo imali previše kontakta...
Preuzme li Mamić na sebe obvezu da vam isplati onaj dug iz vaših igračkih dana (750.000 eura), hoćete li biti benevolentniji prema dolasku na Dinamovu trenersku klupu?
– Sve je to nagađanje... Da su htjeli, već bi me isplatili! Dakle, ne vjerujem da će se to dogoditi pa onda nemojte ni stavljati taj dug u ovu priču. Kažem vam, nakon svih ružnih stvari koje su mi se događale vrlo mi se teško vratiti u Hrvatsku i raditi tamo. Želim na kraju svega doći u Zagreb i živjeti u njemu, otići na poneku utakmicu kao gledatelj i to je to...
Kad spominjete ružne stvari, aludirate li samo na ono što ste doživjeli u Maksimirskoj 128 ili možda i na neugodnosti koje su vam djeca imala kad ste bili Zvezdin trener?
– Nikad to nisam potencirao niti sam ikada o tome govorio. U cijeloj sam toj priči posve čist, Zvezda je također moj bivši klub, tamo sam radio dvije godine, ostavio sam dobar dojam i nemam se čega sramiti. A ponavljam, kad sam bio u Dinamu, uvijek sam “popušio” i ne želim da mi se opet isto dogodi! A vjerojatno bih opet “popušio”, ha-ha...
A ona fraza “treća sreća”?
– Ma dajte, molim vas! Nema za mene “treće sreće” s Dinamom... Moja je trenerska budućnost ipak vezana uz inozemstvo.
Nećemo se, dakle, uskoro vidjeti u Maksimiru?
– Ne bumo se tak skoro vidjeli u Dinamu, barem ne na način na koji vi to želite! Uostalom, nitko me nije ni zvao.
A ako vas Zdravko Mamić nazove i pozove?
– Porazgovarat ću s njim, to je elementarna pristojnost. Nemam ja nikakav problem. Nazove li me, iskreno ću razgovarati s njim i reći mu svoj stav. Ali o tome nisam razmišljao, sve mi je to daleko, u magli...
No i ta bi se magla mogla dići – uostalom, Robijevo povlačenje ostavke u Kayserisporu jasno pokazuje da baš ništa nije nesalomljivo pa ni njegov stav i riječ...
Potom smo Roberta upitali smatra li da je Felix Magath pravo trenersko rješenje za Dinamo?
– Ne mogu to ocijeniti. On je sigurno kvalitetan stručnjak, radio je u velikim klubovima, osvajao trofeje... A bi li uspio u Dinamu, tko to zna? Iskusan je, ima svoj način rada, a sad je upitno je li taj način rada dobar za naše podneblje.
Kako komentirate “slučaj Sammir” i klupsku odluku da može napustiti Maksimir?
– To je bilo očekivano, bilo je samo pitanje vremena kad će se nešto slično dogoditi. Svemu mora jednom doći kraj pa tako i toj Sammirovoj protežiranosti u Dinamu. Previše mu se toleriralo i jednostavno je sve otišlo izvan kontrole, uvijek je to tako. Ne kažem da Sammir nije dobar igrač, štoviše, pa nije bezrazložno dva puta proglašavan najboljim igračem Prve HNL! Ali neprijeporno je da je uz talent koji ima morao napraviti više. Očito je problem u njegovoj glavi i nediscipliniranom ponašanju, koje nije imalo granica i ovo je praktički logičan epilog te priče. Kad nekome svašta dopustiš, onda se “frajer” osili i jednostavno ti isklizne iz ruku. I u ovoj situaciji više nije ni novac bio važan, nije važno hoće li Dinamo izvući ono što je uložio u njega jer je to Sammirovo ponašanje postalo opasna prijetnja cijeloj svlačionici, pa i konceptu kluba! Zamislite da se još dvojica-trojica igrača počnu slično ponašati. Brzo bi došlo do kaosa...
Sammir je postao opasnost
Koliko su treneri krivi za to Sammirovo svojeglavo ponašanje?
– Ha, najlakše je reći da su treneri krivi. Gledajući ovako “iz daljine”, čak mi se čini da su neki treneri i pali zbog Sammira! Očekivali su, naime, da će dobiti mnogo više od njega, gledali su mu kroz prste, a on na travnjaku nije vratio to povjerenje. Naravno da su ostali igrači sve to “provalili” i više trenerima nije bilo lako sačuvati poljuljani autoritet. A u jednom kontekstu čak je i bivši izbornik Igor Štimac “nadrapao” zbog Sammira!
E sad, ipak je pretenciozno reći da je Sammir baš najveći krivac za sve loše što se događa u našem nogometu! Pa Sammira nije bilo u jesenskim kvalifikacijskim utakmicama protiv Srbije, Belgije i Škotske...
– Točno je to, ne kažem ja da je Sammir “Pedro” kojega treba vješati! Ali, nije li Štimac i dodatno okrenuo javnost protiv sebe kad je pozvao Sammira u reprezentaciju? Znao je da će taj poziv javnost dočekati “na nož”, a ipak je to učinio!
Želite li reći da Sammir svojim igrama nije zavrijedio poziv?
– Imao je dobrih utakmica, to je točno. Ali, umjesto da mu taj poziv bude dodatni motiv, nakon određenog vremena vratio se svojim navikama. I nije tu bilo nade u hepiend – kaže Prosinečki i hvali Prvu HNL:
– Liga je dobra, zanimljiva, Rijeka i Hajduk uz bok su Dinamu, Lokomotiva igra dobro, Paminjo s Istrom uvijek može iznenaditi, Split je čvrst! Koncentracija kvalitete očito je donijela dobre stvari nogometu u Hrvatskoj, ta je liga 10 trebala i ranije zaživjeti. I publika se, vidim, vratila...
Pa nije Štimac igrao!
A reprezentacija? Hoće li Hrvatska vidjeti Brazil?
– Vjerujem da hoće! Imamo kvalitetu za prolaz. Treba to, naravno, potvrditi na travnjaku – rekao je Prosinečki i nastavio: – Zasmetalo mi je što je Štimac “razapet” i proglašen isključivim krivcem za loše igre i rezultate. A što je, je li, s igračima? Pa oni su igrali, a ne Štimac! Oni se trebaju zapitati što su to igrali u ta dva mjeseca. Ma kakva god taktika bila, oni su morali nešto pokazati na terenu pa, ako ne ide, nitko im ništa ne bi mogao zamjeriti. Svidjelo mi se što su Šimunić i Srna bili samokritični i postavili pitanje “jesmo li mi doista dali sve od sebe?” – kaže Prosinečki.
– Najveći je problem ovih kvalifikacija bio domaći poraz protiv Škotske, nakon toga se sve okrenulo naglavačke. Izgubili smo utakmicu u kojoj nismo imali pravu šansu, a suparnik nam je jednom opalio na gol, jednom nas je “kontrirao”! Ma strašno, užasan je bio taj način kojim smo izgubili utakmicu. Da smo promašili pet šansi, da smo pogodili neku vratnicu, promašili 11-erac, pa izgubili, rekao bih “hajde, to se događa, neće nas gol, bit će bolje”! Ali mi nismo ništa odigrali i to je zapravo bilo najbolnije od svega! – uvjeren je Prosinečki.
Možete li objasniti zašto se i kako ti naši igrači nakon loše igre za reprezentaciju tako brzo, u samo nekoliko dana, čudesno preobraze i igraju odlično u klubovima i zabijaju golove?
– Svugdje je to tako, ne samo u našoj nacionalnoj vrsti. Nakon reprezentativne akcije igrači su malo tužni, odlaze u klubove, ali nemaju vremena za tugovanje, već za dva dana čeka ih jaka utakmica za klub. I moraju zaboraviti na reprezentaciju i okrenuti se sadašnjosti i igrama za klubove, koji ih, na kraju krajeva, bogato plaćaju! A mi, kojima je najvažnije da igraju dobro za Hrvatsku, tugujemo i patimo što se izgubilo, što nije osvojeno prvo mjesto u skupini, itd... Za razliku od igrača, jednostavno imamo vremena za to tugovanje jer je sljedeća reprezentativna utakmica u najboljem slučaju tek za mjesec dana!
