Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje mogao bi biti proglašen kulturnim događajem 2013. godine. Kao što bi i ulazak Hrvatske u Europsku uniju mogao biti proglašen političkim. Podudarnost izlaska novoga pravopisa i ulaska u EU na svoj način ponovno dovodi u doticaj jezikoslovlje i politiku.
Prema najavama i odjecima koji ga prate, pravopis je pokušaj da se jezik i pravopisanje konačno odvoje od politike i jezikoslovlje prepusti stručnjacima. To je važna novost, jer je u hrvatskoj tradiciji politika uvijek utjecala na jezik, ponekad i presudno. Više sa štetnim, a manje s povoljnim posljedicama.
Veza politike i jezikoslovlja je u hrvatskoj tradiciji gotovo prirodna. Hrvatima je stoljećima življenja pod tuđinskom vlašću jezik bio zamjena, nadomjestak za vlastitu državu. Pa je u jeziku čuvana nacionalna samobitnost, jednako u Austro-Ugarskoj kao i u dvije Jugoslavije. Nestankom hrvatskoga jezika sigurno bi nestali i Hrvati. Stvaranje hrvatske države stvorilo je i mogućnost da se i jezik uskladi s hrvatskom jezičnom tradicijom i potrebama moderniteta.
Novi bi pravopis možda trebalo promatrati iz toga motrišta kao i potrebe da se konačno izbjegnu nepotrebni prijepori oko hrvatskoga pravopisanja. Danas se sigurno može govoriti o štetnosti utjecaja politike na jezik, pa bi i ovaj pravopis možda trebalo shvaćati kao pokušaj da lingvističko pitanje u Hrvatskoj više ne bude i političko! Politika je u prošlosti uvijek utjecala na hrvatski jezik. Počev od hrvatskih vukovaca, Ivana Broza, Franje Ivekovića i Tome Maretića, koji su pod utjecajem politike južnoslavenskoga okupljanja potkraj 19. stoljeća i hrvatski jezik učinili faktorom te politike. Tako je bilo i 1939. kada je stvorena Banovina Hrvatska, a hrvatski jezikoslovci Petar Guberina i Kruno Krstić, na uzgonu narasle hrvatske nacionalne svijesti, načinili su razlikovni rječnik između hrvatskog i srpskog jezika.
Još pri kraju Drugog svjetskog rata, hrvatski književnik i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor vodi i rat za hrvatski jezik. Njegova \"grmljavina\" na šefa press biroa nove Jugoslavije da neće dopustiti da se u Hrvatsku \"uvodi jezik beogradske čaršije\" bila je zapravo početak borbe i u Titovoj Jugoslaviji za samostalnost hrvatskoga jezika. Novosadskim dogovorom iz 1954. hrvatskom je jeziku prijetilo nestajanje. Vlast je smatrala, a nakon \"teorijske rasprave\" hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, i zaključila da su hrvatski i srpski jedan jezik s dva izgovora. U Novosadskom je dogovoru, rađenom pod pokroviteljstvom velikog stručnjaka za jezik, inače šefa Udbe, Aleksandra Rankovića, stajalo: \"Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.\" Nezadovoljni hrvatski jezikoslovci su nakon političkoga pada moćnog Rankovića, 1967. godine objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Ni to nije bilo bez znanja politike i političara.
Čak je i sam potpis Miroslava Krleže na tekst Deklaracije bio tumačen kao stajanje Partije iza Deklaracije. Bez Krležina potpisa, toga iznimno važnoga leksičkoga i političkoga dokumenta sigurno ne bi bilo. I napadi tadašnjega republičkoga sekretara za kulturu i prosvjetu, dr. Miloša Žanka, na Deklaraciju bili su politički motivirani, izvođeni s pozicije jugoslavenskoga unitarizma. Ni pravopis, koji su na osnovi Deklaracije sastavili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš, nije bio napravljen bez znanja tadašnje hrvatske politike. I njegov je završetak u rezalištu staroga papira nakon rušenja Savke i Tripala također sudbinski određen politikom. Njegov progon u London i tiskanje u Londonu najmanje je bio leksički problem. \"Londonac\" je bio protest i protiv nove unitarizacije jezika i politike. U dugom vremenu hrvatske šutnje pravopis je bio manje-više politička tabu tema i o njemu se nije javno mnogo razgovaralo. Ipak, u pozadini slutila se latentna opasnost vukovskoga velikosrpskog jezičnoga ekspanzionizma.
Zbog toga, u sumrak komunizma i osvit demokracije i sve su veći pokušaji hrvatskih intelektualaca za jezičnim odmakom hrvatskoga od srpskoga. Posebno se u tome isticao dr. Franjo Tuđman. Njegove su knjige bile pune starih i zanemarenih hrvatskih riječi (tijek, glede, promidžba, stožer, pričuva...) koje su danas sasvim uobičajene. Da sve to nije bilo bez vraga, mogli smo se osvjedočiti i nedavno srpskim svojatanjem dubrovačke književnosti, a sve na temelju davne krilatice Vuka Stefanovića Karadžića: \"Svi štokavci su Srbi\". Ta velikosrpska ekspanzionistička svijest utemeljena na jeziku ostaje zabilježena u kolektivnom vukovskom pamćenju i vjerojatno će ulaskom Hrvatske u EU utihnuti, ali sigurno neće i posve nestati. Novi je pravopis nedvojbeno vezan i s hrvatskim ulaskom u EU i potrebom da se napokon zna kako se nešto hrvatski piše.
No da se politika ipak i dalje pača u nešto u što se baš i ne razumije, pokazao je i jezično rankovićevski stručni ministar obrazovanja, znanosti i sporta Željko Jovanović, ukinuvši Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, koju je vodio nedvojbeni jezični autoritet akademik Radoslav Katičić! Možemo se samo nadati da je to zadnji pokušaj upletanja diletanata u struku i politike u jezikoslovlje.
