Generala Petra Stipetića (77) pamtit ću uvijek po upečatljivoj epizodi iz operacije "Oluje" – onom trenutku kad mu, nakon vojne pobjede HV-a, pukovnik protivničke vojske RSK Čedomir Bulat predaje čitav 21. kordunski korpus. Stipetić je, naravno, i u toj prilici zapalio cigaretu, a od koje se ni danas ne odvaja, dok s njim razgovaramo u rodnom mu Ogulinu. Par kilometara od grada general ima malu vikendicu, smještenu uz jezero kod Sabljaka. Vikendica je, naravno, skromna, on je vojnik "starog kova". Vrijeme je obljetnica, prva je obljetnica "Bljeska", a Stipetić je bio jedan od onih koji su ga isplanirali i vodili.
:: Od kraja rata prošlo je 20 godina. Hoćete li ove godine ići na proslavu u Knin, svi će doći?
Razmislit ću, dobijem li poziv. Zadnjih desetak godina nisam išao jer su se te proslave pretvarale u nešto što one zapravo i nisu, pa puno i ne žalim što nisam išao. Svoje sam dao za vrijeme rata, sudionik sam i operacije "Bljesak" i "Oluje", u koje sam bio uključen, od planiranja do "terena". Predsjednik Franjo Tuđman je od nas, kada smo pripremali te akcije, tražio da ih solidno pripremimo i brzo izvedemo. Jer nam je i međunarodna politika postavljala uvjete. Odmah poslije operacija koje smo izvodili 1991., u zimu 1991. već su bili stvoreni uvjeti da se zapadna Slavonija oslobodi, no došlo je do potpisivanja Sarajevskog primirja, 2. siječnja, i sve je obustavljeno. Premda je operacija bila spremna već tada. Za "Bljesak" smo, primjerice, samo malo doradili taj plan s kraja 1991. te u dva-tri dana očistili prostor zapadne Slavonije.
:: To je jedna od kontroverzi iz rata, jesmo li već na početku mogli osloboditi dio okupiranih prostora?
U jesen 1991. imali smo oko 150.000 vojnika pod oružjem, do kraja te godine i 200.000 njih u 64 brigade, i na tom prostoru smo mogli izvršiti operaciju poput "Bljeska" iz 1995. Mogli smo mobilizirati toliko vojnika, zahvaljujući sada negiranoj Teritorijalnoj obrani, koja nam je bila izvor ljudstva. Da nismo imali njih i rezervni časnički i dočasnički kadar, mi to ne bismo mogli obaviti. Nikoga nismo morali učiti kako se puca iz puške, topa, kako se vozi tenk... A pobunjeni Srbi i JNA tada su imali ovdje oko 60.000 vojnika. No moramo uzeti u obzir da se tu uplela i politika, koja je planirala nešto drugo, stigao je i UNPROFOR, sve je blokirano i nije se moglo ići u otvorene vojne operacije. A potom je težište svega prebačeno na – BiH.
:: Razlog zašto je rat trajao pet godina, po vama, jest – politika?
Samo politička situacija. Mi smo krajem 1991. bili spremni krenuti i uvjeren sam: da smo se tada mogli pošteno "potući" s pobunjenicima, u idućih godinu dana, do 1993., sve bi bilo riješeno. No, onda se aktivirala BiH, borba za teritorij i prostor, s dogovorenom ili ne politikom, a kod nas se gase veća borbena djelovanja.
:: I osobno ste se okušali u tom ratu u BiH, u Posavini, koja je ipak pala?
Bio sam zapovjednik slavonskog bojišta i provodio operacije u Bosanskoj Posavini. Početkom lipnja 1992. preuzeo sam tamo zapovijedanje. Tu su se igrale kojekakve igre. Primjerice, nisam znao koji je, ustvari, moj zadatak. I onda smo, umjesto presijecanja koridora, vodili sporadične bitke i dopuštali Srbima da se prebacuju s jedne na drugu frontu. Ne znajući pritom da su u Grazu Karadžić i Mate Boban potpisali sporazum po kojem se njima garantira da će im koridor biti slobodan. Ja naivac forsirao sam borbu za oslobađanje Dervente, presijecanje koridora, da bih, 12. prosinca 1992., bio i smijenjen radi pokušaja presijecanja koridora. Vratili su me u Zagreb, gdje sam preuzeo zborno područje. Meni je jako žao što, eto, do danas nije na državnoj razini napravljena temeljita raščlamba vojnih djelovanja u Domovinskom ratu.
:: Kako nije?
Nije, nikada. I svi pričaju svoju priču, stotine su knjiga napisane, no to je tek iskustvo jednog čovjeka ili grupe ljudi. Ja imam svoje doživljaje, drugi svoje, pa se onda i posvađamo, jer Hrvati se samo svađaju, i tako nema raščlambe. Nemamo čak ni za Oluju. Bila je jedna, rađena odmah nakon Oluje, ali ta je bila, tako – šu-šu, više komentar što se dogodilo. Vojska, međutim, treba temeljito analizirati rat i onda bi se vidjelo što je bilo pozitivno, negativno i kakve su pouke za budućnost. Ni žrtve nismo analizirali. Procjenjivali smo 1995. da imamo oko 13.000 poginulih vojnika i oko 25.000 ranjenih, stradalih.
:: HV je tijekom rata složen od časnika iz JNA poput vas i od onih stasalih u ratu, pa je tu bilo "frcanja iskri"?
Pogrešno, uopće nismo bili podijeljeni. Vojska djeluje hijerarhijski, prema činovima, ja sam ih poštovao, bez obzira na to je li te činove netko stjecao desetljećima ili kroz rat ili ih je dobio u Legiji stranaca. To je počelo nakon rat, a u ratu – ne. Osjećala se jedino dvostruka linija zapovijedanja, što pojedinci i sada negiraju. Ratni ministar se bio miješao, remetio zapovijedanje nekim dijelovima sustava, no mogu reći da to nije imalo bitnog utjecaja kad su u pitanju vođenja velikih operacija, poput "Bljeska" i "Oluje".
Cijenim to što je Gotovina napravio. On je i odležao godine u Haagu, što nije bilo lako
:: Smatra se da je "Bljesak" dokazao punu moć HV-a i pretkazao kako će se Hrvatska oslobađati?
Pomno je isplanirana operacija, temeljem starog plana, ali s novim i kvalitetnijim postrojbama. Tuđman je isprva planirao, pritisnut međunarodnom politikom, tek oslobađanje koridora širine po kilometar u dubinu s jedne i druge strane autoputa, no mi iz Stožera uvjerili smo ga da je to neizvedivo. Kad napad krene, to je lavina i trebamo ići na puni prostor. I jedva je to prihvatio, no dogodio se incident na benzinskoj pumpi i – krenulo se. Pokazalo se da smo spremni.
:: Potom je uslijedio plan za "Oluju"?
"Oluja" je planirana od 1992. Već smo tada izdali generalni plan svim ZP (Osijek, Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Gospić, Split) da pristupe planiranju završnih operacija na svojim pravcima djelovanja. Oluju nemojte svoditi samo na Knin, koji je bio jedan operativni zadatak, a Oluja je strategijska operacija i širi pojam. Njezina je zadaća bila osloboditi sva okupirana područja RH, kao i operativnu zadaću spajanja s 5. korpusom Armije BiH i deblokirati Bihać. Ne može se za Knin reći da nije imao veliki doprinos. On je bio moralna pobjeda, uzeli smo im centar i to je nama dalo krila. Zastoj na Banovini, koji se dogodio prvog dana operacije, dogodio se zbog pogrešne uporabe snaga. Tri godine smo ih učili i dovodili na svoje pravce djelovanja, da upoznaju zemljište, da se znaju snalaziti, a onda je general Ivan Basarac, neposredno, dan prije Oluje "ispretumbao" jedinice koje su došle na njima nepoznati teren.
:: Zašto se to dogodilo?
Ne znam. Možda je generalom netko drugi zapovijedao, takva naredba mu nije stigla iz Glavnog stožera. Možda je cilj bio da se netko – proslavi! Mislilo se da će ušetati u Petrinju, a protivnici su tu imali jako utvrđene položaje. Dočekali su nas protuoklopnom vatrom, uništili nam pet tenkova, dva transportera, a poginulo nam je 18 gardista, među njima i zapovjednici, brigadiri Predrag Matanović i Stjepan Grgac. A kad poginu zapovjednici, vojska baš ne ide lako naprijed.
:: I onda su se vas sjetili, koji ste tada bili u Đakovu i osiguravali prostor u slučaju odgovora iz Srbije?
Do intervencije nije došlo pa sam drugog dana "Oluje" dobio Tuđmanovu zapovijed da preuzmem sektor Sjever. Održao sam navečer sastanak sa zapovjednicima, provjerio gdje su jedinice i u kakvom stanju, nakon šoka. Izdao sam zapovijed da se sa svim snagama po planovima krene, 153. velikogoričku brigadu prebacio s Topuskog na pravac Gline i ujutro je krenulo k'o po loju. U sedam ujutro zauzeli smo Petrinju, u podne je Luka Đanko od Dubice izbio u Kostajnicu, a navečer smo ušli u Glinu. U okruženju se našao 21. kordunski korpus pa su kalkulirali kome će se predati. No, pukovnik vojske RSK Čedo Bulat, koji me poznavao iz JNA, procijenio je da mu je sigurnije da se predaju meni.
:: I tada je nastala ona famozna fotografija potpisivanja i vas i Bulata?
E, pa taj je događaj bio faktično završetak Oluje. Taj čin predaje korpusa 8. kolovoza i potpisa zapovjednika neprijateljske vojske da se predaje. To se, zanimljivo, nikada ne obilježava. Do predaje je došlo nakon dogovora s UNPROFOR-om. 7. kolovoza mi je iz Zagreba stigla depeša da obustavimo borbena djelovanja i da se pripremimo za njihovu predaju. Dogovorio sam se s generalom UN-a Petersom da ćemo se idućeg dana naći u Glini. No, nije stigao. Našao sam se u ukrajinskom kampu UN-a u Glini i pitao ih "gdje su Srbi"? Nema. Nazvao sam Zvonimira Červenka, načelnika GS OSRH, i pitao ga što da radim. "Ne znam, Pero", kazao mi je, a ja njemu da ne bih više čekao, nego krenuo. "'Ajd zovi i Gojka (Šuška)", rekao mi je Červenko. Nazvao sam Šuška i rekao mu da je Červenko prepustio odluku njemu. "Ako mislite da opet ne popušimo, ja moram krenuti", kazao sam Šušku. I onda je Šušak kazao, uz neke "kolokvijalne" izraze – Ma, kreni. No, tu se iz UNHCR-a našla neka Španjolka koja je baš kleknula ispred mene i zavapila: "No, generale, pliz, no." Rekao sam da ću čekati još pola sata. I stigli su. To je bilo izvan Gline, prema Topuskom, kod motela "Brijuni". Stao Čedo 50 metara od mene, stao i ja, vidim, popravlja uniformu i kreće, "lupa" strojevim korakom i pozdravlja vojnički. Ja stojim, čekam i pozdravim ga. A on će: "Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam HV-u na pobjedi." Zahvalio sam, pružio ruku i pitao ga kako je. Vidim, jadan, predaje se, nije to lako. Rekao sam mu: "Nemamo što razgovarati, ako se predajete, napravit ćemo kratak zapisnik, ja zapovijedam, a vi ćete slušati." Rekli su da ih ima, s narodom, oko 25.000. Potpisali smo bezuvjetnu kapitulaciju, dogovorili da ujutro na 16 punktova predaju oružje.
:: Kakav je dalje bio plan, ostao je još istok Slavonije?
Međunarodna politika je pritisnula i došlo je do sporazuma o mirnoj reintegraciji. Originalno, pak, mi smo u Glavnom stožeru imali plan da glavninu naših elitnih postrojbi i gardijske brigade, plus kvalitetne druge brigade, prebacimo odmah na istok zemlje i, u roku od desetak dana, oslobodili bismo i zadnji dio okupirane zemlje. No, nije mi krivo što nismo na kraju išli na vojno oslobađanje.
:: I dalje pratite zbivanja u HV-u, kakvom vidite situaciju u njemu?
Odlučili smo se za ulazak u NATO, a samim time smatraju pojedinci da nam više i ne treba neka velika vojska. Uglavnom se s time slažem, no mi moramo imati toliko veliku i jaku vojsku koja jamči da u nekakvim kriznim situacijama imamo snagu kojom možemo intervenirati. Stoji da imamo zaštitu od NATO-a, no kad će ona i hoće li doći, to je ipak pod upitnikom. HV je u fazi da, ovako malen, pokušava podignuti stupanj tehničke opremljenosti, no vrlo se malo ulaže. Odobrena sredstva iz proračuna nisu dovoljna. Mene posebno boli što se ne mogu odlučiti za borbeni zrakoplov, a smatram da ga moramo imati. Da budemo barem gospodari svog zračnog prostora. Treba nastaviti s obukom profesionalaca, modernizacijom i – vrlo važno – uvođenje pričuve.
:: Sadašnjih 16.000 vojnika jest premalo za RH?
Moramo imati 40.000 ljudi u pričuvi. Ne zagovaram ja oružje, ali mlade generacije oružje vide samo na filmovima. Dogodi li se nešto, morat ćemo ih prvo obučavati, dok je nas, podsjetimo se, početkom 90-ih spasilo to što smo imali obavljenu obuku.
:: Dragovoljna obuka jest važna, ali godišnje ju prođe par stotina ljudi?
Oko 500 vojnika godišnje. Obuku od 3 mjeseca prođe tek toliko ljudi. Nastavimo li tim skromnim tempom, za 10 godina obučit ćemo 5000 ljudi. Znači, trebat će nam 100 godina, to je apsurdno. Pa to su tri generacije!
:: Da ste još aktivni general, biste li radije onih 200.000 s početka ili današnjih 16.000 profesionalnih?
Onih 200.000 jer 16.000 vojnika za prostor Hrvatske nije ništa. To je – paučina.
:: Na političarima je da objasne javnosti da vojska nije samo trošak?
Govore sada o vraćanju vojnog roka. Ne protivim se. Da mladi prođu kraći vojni rok, ne samo što bi stekli neka vojnička znanja nego bi se naučili i na kolektivni život, na neke norme ponašanja. To bi im dalo i veće samopouzdanje. Čak i u privatnom životu. Švicarci nikad nisu ratovali, ali i dalje svi služe vojni rok.
:: Naši ljudi misle da smo ulaskom u NATO za sva vremena riješili problem sigurnosti?
I Grčka je bila u NATO-u pa su Turci podijelili Cipar. Iz mog iskustva, to da imamo jamstvo NATO-a jesu priče lijepe za uši, ali opasne za državu. Kad odbijemo vojnu "administraciju", pod oružjem imamo 15.000 vojnika. Trećina od njih uvijek je na nekim drugim zadaćama, dakle spremnih je – 10.000. Ja sam vojnik i znam da je to premalo, no nisam ekonomist, njihov je posao da riješe kako naći novaca.
Živim vrlo skromno. Moja mirovina iznosi 7800 kuna
:: I ministri obrane ponašali su se do sada "samoukidajuće"?
Imali smo ministre koji, ne znam što su zastupali, ali vojsku sigurno nisu. Svi su oni samo željeli – smanjenje, smanjenje. Od 2000., kad sam još bio načelnik Glavnog stožera, počele su velike demobilizacije, tada smo imali 46.000 vojnika. Kad sam završio mandat, 2003., bilo ih je 26.000. Postigao sam sve u vojničkoj karijeri. Dobio sam najviši čin – stožernog generala, bio i na najvišoj vojnoj funkciji, načelnika GS-a. Više vojnik poželjeti ne može. No, nakon dugogodišnje vojne karijere, ja sada nisam zadovoljan čovjek. Sanjao sam neku ljepšu i bolju državu. Sanjao sam i za sebe i svoju obitelj ljepši život. Nakon svega što sam prošao i odradio, nisam mislio da ću oskudijevati u bilo čemu. Međutim, živim vrlo skromno.
:: Imate najvišu vojnu mirovinu?
Moja mirovina iznosi 7800 kuna i kad Đuro Glogoški štrajka u Savskoj, najčešće negodujem. Žao mi ga je, kao i svakog invalida. On je gotovo izgubio život, jer nakon takvog ranjavanja, to je više životarenje. No, njemu je ipak ova država dala da, koliko-toliko, može pristojno živjeti. On je svoju mirovinu zaslužio ranjavanjem i njegova invalidska mirovina iznosi 14.000 kuna, ne ulazim sada u dodatke. Kao stožerni general, a taj sam čin dobio za zasluge u ratu, nemam ni 8000 kuna. Dok platim režije za stan u Zagrebu, ode 2500 kn. Platim nešto poreza za ovu vikendicu, godišnja davanja za automobil, dodam troškove života i dolazim u situaciju da bismo moja supruga, koja nije bila zaposlena, i ja – da nemamo kćer – bili siromasi. Razočaran sam ja i stanjem u društvu.
:: Neki, mlađih od vas, počeli su s biznisom, poput Ante Gotovina?
Cijenim to što je Gotovina napravio. On je i odležao godine u Haagu, što nije bilo lako. Anti svaka čast što se na kraju od svega toga okrenuo i izgovorio onu rečenicu nakon povratka na Trgu bana Jelačića: Zaboravimo što je bilo, okrenimo se budućnosti.
:: Sad se politizira i obilježavanje 20. obljetnice "Oluje". Kakva će biti proslava u Kninu, hoće li i kada biti vojnog mimohoda?
Knin nije "Oluja", on je jedan od operativnih ciljeva. U onim početnim godinama, nakon rata, shvaćam zašto se slavilo isključivo u Kninu, to jest bio simbol naše cjelokupne pobjede. No, 5. kolovoza jest i Dan pobjede hrvatskog naroda u cjelini. I ne samo u Oluji. Trebala bi na svakoj kući biti zastava i svatko bi trebao osjetiti to pobjedničko raspoloženje. A mi smo sve sveli na Knin, popet ćemo se na tvrđavu, dignuti barjak, otići na groblje položiti vijenac, u crkvu na propovijed i proslava je završena. A poslijepodne idemo u Čavoglave, gdje slavi 100.000 ljudi, pet puta više no u Kninu. I u zadnjih nekoliko godina ta proslava u Kninu poprimila je odlike seljačkog derneka, gdje se zviždi najvišim dužnosnicima. Ja poštujem predsjednika RH, Vlade, Sabora i ne bi mi napamet palo da im zviždim i dobacujem dok oni govore. Ima načina da se negoduje, ali izvan proslave. Zato sam za to da se 20. obljetnica proslavlja i u drugim mjestima, i u Glini, Petrinji, Topuskom, Gospiću, Sisku, Karlovcu, a posebno u glavnom gradu, Zagrebu, mimohodom. I ne zaboravite, Zagreb je u Domovinskom ratu dao 60.000 vojnika. Osim toga, vojska bi rado pokazala na mimohodu snagu, spremnost, a diglo bi joj i moral. No, ne bih da se mimohod i proslava organizira u dva dana, da ne bismo još jedan dan ljenčarili...
:: Je li Hrvatska izložena opasnostima? Trebamo li i dalje gledati što nam rade, vojno, susjedi u Beogradu?
Uvijek ćemo morati gledati što Beograd radi. Još i nismo raščistili neke stvari s njima. No, mislim da stvarne opasnosti za zemlju sada nema. Možemo se mirno okrenuti drugim pitanjima, a naša vojska neka prati, ocjenjuje i neka na vrijeme pošalje signale da se nešto sprema.
Stvarno za nepovjerovat...Pa Oluja se slavi ama baš svake godine u gotovo svim gradovima, osobito ratom pogođenima, gdje god dođeš od Iloka, Vukovara. Pakraca, Siska, Petrnje, Gline, Gospića ...svugdje se slavi, a ne samo u Kninu