Za godinu dana, 14. prosinca 2014. godine, navršit će se stoljeće od smrti Ivana Zajca. Takvi jubileji, poput ove godine u čitavom svijetu obilježavanih dvjestotih obljetnica rođenja Richarda Wagnera i Giuseppea Verdija, služe tomu da se djelima velikana još jednom posveti dostojna pažnja, da se o njima nešto novo sazna i nauči, da ih se još jednom proslavi i da im se zahvali na svemu što su učinili za svoje narode i za čovječanstvo. Mi Hrvati i u tome zaostajemo. Najčešće nas takve godišnjice zaskoče, redovito ih se prije sjete pojedinci nego institucije, pa se nešto zbrda-zdola pripremi, prigodno proslavi i još brže zaboravi. Ali, sa Zajčevom obljetnicom možda bude drukčije. Evo, upravo ovih dana, na Facebooku se pojavila grupa obožavatelja Zajčeve najpoznatije i najpopularnije opere Nikola Šubić Zrinjski. Dok pišem ovaj tekst ta društveno-mrežna skupina, samo dan nakon što je utemeljena, već dostiže brojku od sto tisuća članova.
Nadam se da ovaj fenomen prate intendanti hrvatskih narodnih kazališta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku i da će spremno dočekati navalu i veliki interes za Zajčevu operu o herojskom otporu Turcima i pogibiji Nikole Šubića Zrinskog pod Sigetom. Sve četiri hrvatske operne kuće na repertoaru imaju vlastite produkcije te opere i bilo bi razumno da upravo izvedbama tih predstava u što većoj mjeri popune program sljedeće godine uz Zajčevu stogodišnjicu. Prilika je to koja se ne propušta, utoliko više što se može očekivati da će u kazališta na Zrinjskog napokon pohrliti mahom mlađa publika.
Tenor Šimunić protiv Turaka
(Usput, da razjasnimo zašto ovdje piše čas Zrinski, čas Zrinjski. Povijesnu osobu, hrvatskog bana i vojskovođu navodimo kao Nikolu Šubića Zrinskog, a naslov Zajčeve opere onako kako piše na partituri: Nikola Šubić Zrinjski.)
Zajcu će dogodine biti posvećen i veliki muzikološki simpozij koji organizira HAZU, ali ovaj veliki glazbeni prosvjetitelj i utemeljitelj gotovo svih važnih hrvatskih glazbeno-kulturnih institucija koje imamo i danas dobit će i masovnu proslavu za pamćenje. Ne zna se još točno datum, ali Zajca će Hrvati proslaviti kao što još nikada nijedan narod nije proslavio ime nekog od svojih najvećih skladatelja: na stadionu. I to maksimirskom. Hrvatski nogometni savez sigurno se neće oglušiti na žarku želju svojih navijača da se u slavu Ivana pl. Zajca okupi hrvatska nogometna reprezentacija i zaigra neku prijateljsku umjetnicu. Najprikladniji protivnik bila bi, naravno, Turska, kako bi se tenor Josip Šimunić mogao što uživljenije, s mikrofonom u ruci, kao vitez Juranić povesti masovnu izvedbu zbora “U boj, u boj”. Delirij će svakako dostići vrhunac kad u pjesmi na red dođe stih “Za dom, za dom, sad u boj!”
Naravno, rugam se. Ne postoji, nažalost, nikakva toliko masovna hrvatska društveno-mrežna skupina obožavatelja bilo koje opere, pa tako ni Zajčevog Zrinjskog. Ali postoji skupina “potpore Josipu Šimuniću” koja se za ovo malo vremena, dok sam ja napisao prethodne retke, povećala za još tri tisuće članova, a koja se ruga i Zajcu, i Zrinskom, i Zrinjskom tako što i skladatelja, i bana, i operu koristi kao jedan od glavnih argumenata da je ustaški poklič “Za dom spremni” zapravo stari hrvatski pozdrav.
Za to nije kriv nogometaš Šimunić. On svoj maksimirski ispad nije pravdao takvim nebulozama, on samo tvrdi da mu je jedini motiv bila ljubav prema vlastitom narodu i domovini. Njegova je logika jasna: ustaše su bili u prvom redu rodoljubi i domoljubi koji su se borili za svoju domovinu. Šimunić, Hrvat rođen u Australiji, ima razloga ovih dana biti zbunjen. On je došao u Hrvatsku čiji je prvi predsjednik Franjo Tuđman ustašku NDH također nazvao izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za slobodom i samostalnošću. Uostalom, on je već odigrao toliko utakmica za hrvatsku reprezentaciju nošen pokličem “Za dom spremni” s tribina. Nijedna od tih utakmica nije bila prekinuta, niti se čulo da bi barem netko od uzvanika, uključujući i visoko rangirane političare Republike Hrvatske, pa i one iz ove trenutne tobože socijaldemokratske vlasti, demonstrativno napuštao svečanu ložu i stadion u trenucima takvih navijačkih zanosa. Ipak, kada je to i sam ponovio preko maksimirskog razglasa, na njega su sručila lavina osuda.
Međutim, oni koji Šimunića na Facebooku brane ipak su se odlučili za drukčiju taktiku. Oni se sakrivaju iza povijesnih junaka opere Ivana pl. Zajca i romana Josipa Eugena Tomića, kao i iza vojskovođe i bana Josipa Jelačića. Ispada da Josip Šimunić ne propušta nijednu izvedbu Zrinjskog i da prije i poslije svake utakmice skokne do Zaprešića zapaliti svijeću na Jelačićevoj grobnici, skupa sa Šukerom, ionako poznatom po obilasku grobnica poput one Pavelićeve u Madridu.
Hrvati naprijed, ostali stoj
Sto tisuća ljudi, a do danas, kad ovo čitate, vjerojatno ih već ima dovoljno i za raspisivanje još jednog referenduma, nije sitnica. Jedan dio njih spremno guta, pa onda kao vlastite argumente dalje širi laži i podvale ponuđene od pokretača grupe o povijesnom hrvatskom pozdravu.
Ali, jedan dio se ponaša poput pravih zakletih ustaša pozivajući na progon, ili u najmanju ruku izgon iz Hrvatske svih koji misle drukčije i koji se, prema njihovim kriterijima, nemaju pravo nazivati Hrvatima. Baš kao što je onaj stožeraš u Vukovaru, kada su ga upitali zašto se priječi prolazak koloni s državnim vrhom, stranim diplomatima, pa i ratnim zapovjednicima obrane Vukovara, na taj žalosni dan 18. studenog zlokobno odgovorio: zato da najprije prođu Hrvati.
Josip Joe Šimunić je samo simptom mnogo većih i dubljih problema. Jedan od njih je i kronična dvoličnost hrvatske politike i političara, dvoličnost koja je mnogo veći problem ovog društva nego dvojezičnost. Tu su dvoličnost već pokazale sve najmoćnije političke garniture pokazujući jedno lice dok su u oporbi, a drugo, često sasvim suprotnog izraza, dok su na vlasti. To je dvoličnost HDZ-a s Rive, to je dvoličnost SDP-a koji, kada to njemu odgovara, paktira s HDZ-om čak i u sudbonosno važnim stvarima kao što je predstojeći referendum. To je dvoličnost političkih predstavnika srpske manjine u koalicijama s jednima i drugima, to je dvoličnost žongliranja zakonima i Ustavom i lijevih i desnih da bi zaštitili jednog udbaša. To je, naposljetku, dvoličnost svih dosadašnjih vlasti koje nisu bile u stanju, jer vjerojatno nisu ni željele, postići konsenzus o najbitnijim pitanjima te o svim i svačijim zločinima iz prošlosti.
Dvoličnost onih koji bi svoju ustašofiliju skrivali iza Zajčeve opere samo je još jedan kamen povrh groba u koji se mi živi Hrvati sami sve dublje ukopavamo. A ako im je uistinu toliko stalo do opernog Zrinskog, pa neka već jednom nauče i s tribina zapjevaju originalni Zajčev “Za dom” umjesto urlanja onog ustaškog. To nikada nije bilo i neće biti isto.
