Otisnuti se u privatno poduzetništvo u Hrvatskoj čini se pravom avanturom. Poduzetnike pritišću birokracija, porezi i parafiskalni nameti kojih ima na stotine. Deutsche Welle je ispitao smo kako to izgleda na jednom konkretnom primjeru.
Kada razgovarate s hrvatskim poduzetnicima, malo je lijepih priča. Neki od njih će vam reći da je vođenje posla u Hrvatskoj nalik utrci s divovskim preprekama, dok će drugi ispričati kako je sustav posložen protiv onih koji bi trebali biti njegovo gorivo. Treći će reći da već godinama održavaju pozitivnu nulu, a to u datim okolnostima samo po sebi već predstavlja uspjeh. Jer u Hrvatskoj je izuzetno teško doći do dozvola, registracija, suglasnosti i bezbroj potvrda koje zahtjeva nemilosrdna administracija koja se hrani ne samo izravnim poreznim davanjima već i brojnim parafiskalnim nametima.
"Naknada za ovlaštenje pravnih osoba za ispunjavanje propisanih uvjeta za proizvodnju predmeta opće uporabe" samo je jedan od njih, možda malo manje bizaran od onog nazvanog "naknada za evidencijske naljepnice za označavanje i održavanje vatrogasnih aparata". U usporedbi s njima "naknada za općekorisnu funkciju šuma" i "spomenička renta" čine se sasvim razumljivom svrhom izdavanja uplatnica koje redovito plaćaju hrvatske tvrtke.
Skok u nesigurnost
I zato smo među hrvatskim poduzetnicima potražili nekoga tko je tek zakoračio u taj svijet kako bi nam ispričao prve dojmove i probleme s kojima se susreće. Sugovornicu smo pronašli u Dijani Kopjar Mucak koja je 20 godina provela u medijima. Počela je kao novinarka, nastavila u marketingu da bi 2014. godine postala privatna poduzetnica. U jeku gospodarske krize.
– Uvijek je neko čudno vrijeme – komentira naše čuđenje zbog odabira trenutka. Kaže, radila je u prodaji pa je zaključila da, ako može svom šefu zaraditi puno novca, može i sebi bar upola manje. Pretjerane podrške kada je napuštala dobro plaćeni posao, kaže za Deutsche Welle, nije bilo. – I danas mi kažu da bi mi bilo bolje negdje se zaposliti i primati sigurnu plaću. Ali nema velike razlike, ako radiš odgovorno svoj posao, radni dan ti svugdje traje dulje od 8 sati, samo što sada radim za svoj račun.
Postavljajući malu obiteljsku tvrtku, Kopjar Mucak je odabrala pravni format "jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću" koji je bivša Vlada Zorana Milanovića predstavila kao "tvrtku za 10 kuna, koja se može otvoriti u 24 sata i to elektroničkim putem". U stvarnosti, govori nam naša sugovornica, procedura ipak traje dva do tri tjedna. Najteže je bilo registrirati ime tvrtke: – U registru postoji pet-šest tvrtki koje nose isto ime, a onda se tvoja sedma ne može tako zvati. Pitam se kako su se onda ove ranije registrirale. Ime smo mijenjali pet puta i na kraju smo došli do imena Cat Media.
Obavezno plaćanje unaprijed
Tvrtka danas ostvaruje najveći prihod od prodaje vode s brendiranim porukama koje se izrađuju po narudžbi klijenta. Ukratko, za boce s vodom izrađuju se etikete po željama klijenta pa one tako postaju reklama s uporabnom vrijednošću: – Mi smo preslikali slovenski primjer u Hrvatsku, ali, nažalost, hrvatske punionice zbog male zarade nisu to htjele raditi. Surađujemo sa Slovencima koji sada rade i za nas.
Suprotno očekivanjima, naša sugovornica se ne žali na brojne namete koji opterećuju poduzetništvo: – Samo nas je dvoje zaposlenih i PDV mi je najveća stavka. Ali, realno, ako imam puno PDV-a, znači da mi je novac prelazio preko računa. Da imam više zaposlenih, vjerojatno bih više osjećala razne namete.
Dijana je na početku naučila vrijednu lekciju – posluje isključivo uz avansno plaćanje: – U slučaju da klijent odustane od narudžbe, što u hrvatskom poslovanju nije rijetkost, što bih uradila s pripremljenim bočicama, njih par tisuća, koje sam već platila punionici? Osim toga, moja tvrtka je mala i nemam na računu milijune da bih za nekoga mogla avansirati. Ne usudim se to pa inzistiram da meni kupci plaćaju kao što i ja dobavljaču plaćam. I tu, objašnjava Dijana, nastaje problem, jer u Hrvatskoj takav način poslovanja u kojem se roba plati prije dostave nije popularan pa čak i dio potencijalnih kupaca na ovom koraku odustane: – Ako netko ne može platiti robu kada je naručuje, vjerojatno to neće moći učiniti ni za 60 dana.
I male tvrtke mogu imati velike klijente
Do klijenata, kaže, dolazi uglavnom izravnim kontaktima stečenim u dvadesetogodišnjem medijskom radu, ali ne bježi ni od klasične prodaje telefonom. – Začudo, i to "upali“, a nisam od onih koji guraju koverte ispod stola. Kod mene se može dobiti jedino agencijska provizija – odbacuje hrvatski biznis model poznatiji kao "ruka ruku mije". Kvalitetne klijente tako je pronašla u autoindustriji, jer ona za sebe ne može vezati nikakav alkohol i slične proizvode: – Voda je prihvatljiva i za kupce automobila, i za korisnike servisa i za promocije na autoshowu. Uz to, nije ni skupa. Kopjar Mucak tako posluje s Mercedesovim kompanijama, Toyotom, a odnedavno i s Lufthansom i njezinim tvrtkama: – Poslujemo sa svima, od avioprijevoznika do, recimo, jedne konobe na Silbi.
Od svih problema u poslovanju izdvaja – komunikaciju. – To je specifično za nas. Ako osoba za marketing Lufthanse u Hrvatskoj može imati vremena i odgovoriti na mail u roku od 24 sata, nije mi jasno kako manje domaće tvrtke ne mogu ni za tri tjedna naći vremena za odgovor. Posebnost je, kaže, i poslovanje s tvrtkama na otocima koji su, u hrvatskom slučaju, loše povezani s kopnom. – Srećom, imam normalne klijente i svi ti ljudi koji posluju po otocima svjesni su gdje rade pa sve završi uz kavu, smijeh i rješenje problema. Recimo, isporučujem za Silbu tako da dostavim robu do trajekta u Zadru. Kupac ju ondje prebacuje na trajekt jer mu je jeftinije nego da ide cijeli kombi pa si onda s trajekta robu dostavlja tamo gdje želi.
Bez radnog vremena
U malim tvrtkama sličnim njezinoj, objašnjava, radi se sve i bez radnog vremena: – Kaotično je. Sve ide u periodima. Kad je manje realizacije, više se bavim prodajom. Kad je više realizacije, onda stalno komuniciram s punionicom, tiskarom, dostavom… Ako mi sad pijemo kavu u podne, to ne znači da sam ja gotova s poslom za danas i da neću raditi do, recimo, ponoći. Odustati je, kaže, više puta htjela. Pogotovo u zimskim mjesecima kada posao padne: – Naučila sam da preko ljeta moram razmišljati o zimi.
Dijana se neobično malo žali na poslovne okolnosti. – Onaj tko u ovom trenutku uspije isplatiti plaće i platiti potraživanja države, uspješan je – odgovara kratko na pitanje o "hrvatskom uspjehu".
Za razliku od, recimo, Amerikanaca, Hrvati nisu skloni nakon propasti biznisa pokrenuti novi, a posao u javnim poduzećima smatra se lakim putom do sigurne mirovine, svojevrsnim jackpotom. – Tko god kreće u poduzetničku priču, nek' si odvagne što je najgore što mu se može dogoditi. I neka ne stavlja kuću i stan pod hipoteku. Sve ostalo, auto, kredit… meni nije problem. Ako i propadne, imam 20 godina iskustva, dobar CV i pronaći ću posao.
Poduzetništvo u Hrvatskoj, zaključuje ova novopečena poduzetnica, nažalost, nije na dobrom glasu. – Stvari se rješavaju uz janjetinu i kovertu ispod stola. Bježim od toga. Ako imaš dobar proizvod i ideju, nećeš uspjeti preko noći, ali za neko vrijeme hoćeš. Ali i pitanje je koliki su ti apetiti. Nemam novi auto i vilu s bazenom. Meni to ni nije cilj.
>> Gotovo polovica zaposlenih kod poduzetnika ima plaću manju od prosječne
U RH mozes opstati ako bar70%radis na crno, sve drugo je propast