Afera Janaf ponovno je u fokus javnosti stavila problem upravljanja tvrtkama u državnom vlasništvu i, posljedično, nikad do kraja egzaktno procijenjen utjecaj politike na ukupne gospodarske tjekove. Raspetljavanje hobotnice u čijem su središtu jedan poduzetnik, dva gradonačelnika i šef tvrtke od strateškoga državnog interesa navodi na zaključak da sve češće korupcijske afere nisu eksces, već neizbježna posljedica brižno stvaranog sustava čija je demontaža nužna pretpostavka izgradnje pristojnog društva.
Problem je što o tome odlučuju oni koji od takvog sustava imaju koristi. Udruga Lipa svojedobno je izašla s podatkom da država, što većinski što manjinski, upravlja s više od 1400 tvrtki. Političke strukture tako preko javnih tvrtki kontroliraju 347 milijardi kuna dugotrajne imovine, što je 40 posto ukupne imovine poslovnog sektora. Kompanije s vlasničkim utjecajem državnih institucija godišnje ostvare 170 milijardi kuna prihoda, a to je gotovo trećina ukupnih prihoda poslovnog sektora u državi te 165 milijardi kuna rashoda, što čini oko 50% godišnjeg BDP-a.
Još su znanstvenici s Instituta za javne financije prije nekoliko godina u jednom radu objavljenom u časopisu Fiscus obrazložili da država od svog korporativnog portfelja ima više štete nego koristi.
„Premda država u vlasništvu ima više od tisuću javnih poduzeća, samo ih je 50-ak na popisu strateških poduzeća obveznih uplaćivati dio dobiti u državni proračun. Strateška poduzeća ostvaruju nepredvidive poslovne rezultate, a nerijetko bilježe i visoke gubitke, pa se (temeljem analize povrata na temeljni kapital) može ocijeniti da su za državu nisko profitabilna.“
Primijetili su i da se broj tvrtki u državnom vlasništvu s godinama povećava. Valja biti pošten pa reći kako kompanije koje upravljaju važnom infrastrukturom, poput Janafa i dijelova HEP-a, ili gospodare nacionalnim dobrima, poput Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda, trebaju ostati pod kontrolom države i opravdano su svrstane na listu kompanija od strateškog državnog interesa. Isto tako, uspješnost kompanija koje, među ostalim, obavljaju i određene socijalne funkcije ne treba promatrati samo kroz kategoriju profita.
Problem je, međutim, plejada „nestrateških“ tvrtki koje su definirane kao društva od posebnog državnog interesa, a pokrivaju gotovo sve sektore i gospodarske djelatnosti i tako znatno utječu na tržišne tjekove, a državi donose uglavnom glavobolje i gubitke. Ako takve kompanije, kao što tvrde znanstvenici s Instituta za javne financije, ukupno gledajući državi uzrokuju financijsku štetu, legitimno se zapitati kome koriste. Sudeći po kadroviranju u javnim kompanijama, dvojbe nema.
Sporadičnom analizom većih državnih kompanija može se lako utvrditi da su im uprave popunjene stranačkim ljudima. Nije to ništa novo. Uostalom i Dragan Kovačević došao je na čelo Janafa kao član HNS-a. Nije nam namjera osporavati njegove upravljačke kompetencije. Službeni poslovni rezultati kompanije koju je vodio u posljednjih osam godina ne daju za pravo kritičarima njegovih menadžerskih sposobnosti. Ne ulazeći u ocjenu kvalitete korporativnog upravljanja u državnom portfelju, želimo upozoriti na nakaradnu narav kadrovske politike u javnom sektoru u kojem je stranačka iskaznica ključna referencija za dobivanje menadžerske funkcije. Janaf, koji je državni monopolist u transportu sirove nafte, nije ovdje iznimka, nego pravilo.
Isti je slučaj s Hrvatskim šumama, Hrvatskim vodama, Hrvatskom poštom, Jadrolinijom i HEP-om, ali i s velikim gubitašima poput Hrvatskih željeznica, Croatia Airlinesa, Đure Đakovića, Borova, brodogradilišta... Paradoksalno je da se uprave državnih kompanija biraju na javnom natječaju, a da se na njih nikada ne jave ili bivaju izabrani globalno uspješni menadžeri. Birokratskom uredbom ograničena visina plaća direktora javnih kompanija samo je perfidan način da se odagnaju ozbiljni igrači.
A jedan od dokaza za to da su natječaji obična farsa bio je premijerov zahtjev u srpnju nakon parlamentarnih izbora da predsjednici uprava kompanija u vlasništvu države stave Vladi mandat na raspolaganje. Zaključak se nameće. Stranačke strukture iz svojih ruku ne žele ispustiti važnu polugu moći, kao što se neće odreći ni prekobrojnih općina. Kadroviranje, kanaliziranje poslova preko javnih natječaja, golem utjecaj na financijske tjekove, a kao što su i pojedini pravosudni epilozi pokazali – osobno bogaćenje – benefiti su čijem se zovu teško oduprijeti. Dok je tako, slobodno tržište, vladavina prava i sve popularnija borba protiv korupcije bit će mrtvo slovo na papiru.
VIDEO: Zoran Milanović o aferi Janaf i istrazi
to što su se svi direktori kompanija koje su uništili uhljebili u poslove s državom,crkvom,na faks, u medije samo potvrđuje tezu da su šeks,mateša,gregurić i ekipa namjerno uništili tvrtke i tržište prodali strancima......da to nije tako ne bi direktori nakonon što su uništili državne tvrtke opet završili na državnoj sisi.......a tko bi na tržištu uzeo lika u čijoj biografiji piše da je uništio tvrtku......