Bilo je to ljeto kada je ludovao Šešelj. Ruku na srce, u sudnici Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj ludovao je svih 12 godina koliko je proveo u Haagu. Ali, u danima na kraju kolovoza 2005. bio je posebno raspoložen dok je, kao svjedok obrane, sjedio na suđenju Slobodanu Miloševiću:
– Svi vi, pripadnici sekretarijata Haaškog tribunala, možete samo prihvatiti da mi popušite... – rekao je tijekom ispitivanja koje je uime tužiteljstva vodio Geoffrey Nice. Kad ga je Nice molio da ne viče tako glasno dok govori u sudnici, Šešelj ga je pokušao uvrijediti:
Šaljivi sudski video
– Ja govorim normalno. Vi meni zavidite zbog dubine i jačine mog glasa, ali potražite neku hormonalnu terapiju pa popravljajte svoje stanje. Mene se okanite – rekao je Šešelj.
– Ha ha... I očekivali smo od vas neki jeftin komentar na moj račun – smijao se tužitelj Nice, savršeno svjestan da Šešelj, pokušavajući raditi budale od tužitelja i sudaca, ponajprije radi budalu od samog sebe.
– Na moje jeftine trikove vi crkoste od smijeha. Što mislite da upotrijebim neki skuplji? Možda biste crkli od smijeha – nije se mogao zaustaviti Šešelj.
Od tada do danas isječci iz Šešeljeva svjedočenja na suđenju Miloševiću pretvorili su se u sudski ekvivalent “šaljivih kućnih videa”, s milijunima pregleda na YouTubeu, gdje gledatelji “crkavaju od smijeha”. Ali stvar je puno ozbiljnija. Upravo u tim danima ljeta 2005., u tom Šešeljevu svjedočenju, na tom suđenju Miloševiću, dvoje sudaca koji su 31. ožujka 2016. oslobodili Šešelja krivnje po svim točkama optužnice pronašlo je temelj na kojem će izgraditi svoju oslobađajuću presudu.
Ondje gdje su svi drugi promatrači vidjeli jednog optuženika za ratne zločine kako radi budalu od sebe na suđenju drugom optuženiku za ratne zločine, dvoje sudaca vidjelo je nešto na temelju čega je zaključilo da – velika Srbija nije zločinački, nego politički projekt. Taj je zaključak u suprotnosti sa svime što je haaško tužiteljstvo ikad tvrdilo, u suprotnosti s nekoliko presuda tog istog tribunala, a taj zaključak počiva na raspravi između tužitelja Nicea, Miloševića i sudaca tijekom Šešeljeva svjedočenja.
Miloševićev plan postaje zločinački kada Slovenija i Hrvatska proglašavaju neovisnost
U oslobađajućoj presudi Šešelju obilno se citira rasprava sa suđenja Miloševiću i zaključuje da ta rasprava pokazuje kako je pristup tužiteljstva u dokazivanju zajedničkog udruženog pothvata “u najmanju ruku zbunjujući”.
“Ta zbunjenost iz predmeta Milošević neminovno se reflektira i na ovaj predmet (Šešelj, op. a.) i pomaže ojačati sumnju sudaca u tužiteljevo dokazivanje postojanja takvog zajedničkog zločinačkog plana. U svjetlu svega prethodno navedenog, Vijeće većinom glasova, uz izdvojeno mišljenje sutkinje Latanzzi, nalazi da tužiteljstvo nije dokazalo postojanje udruženog zločinačkog pothvata”. I u toj rečenici Šešelj je oslobođen, a velika Srbija proglašena legitimnim političkim ciljem.
Malo tko je ostao šokiran takvim odabirom riječi u presudi Šešelju kao Geoffrey Nice, koji je u međuvremenu prestao raditi u tužiteljstvu Haaškog suda, i Nena Tromp, bivša istražiteljica u tužiteljstvu, danas predavačica na sveučilištu u Amsterdamu i predsjednica Zaklade Geoffrey Nice, koja radi na razvijanju multidisciplinarnog pristupa u međunarodnom kaznenom pravu. Oboje su odmah, na dan izricanja presude, u izjavama za Večernji list komentirali da je oslobađajuća presuda Šešelju potpuno pogrešno interpretirala ono što je tužiteljstvo na suđenju Miloševiću govorilo o razlikama između Miloševićeva i Šešeljeva poimanja ideologije velike Srbije.
Tužiteljstvo je, naime, tvrdilo da je Milošević promovirao ideologiju velike Srbije, a da nije koristio taj termin. Umjesto tog, koristio je termin “svi Srbi u jednoj državi”, a tužiteljstvo je tu ideologiju nazvalo “de facto velikom Srbijom”. I Šešeljev koncept velike Srbije i Miloševićev koncept de facto velike Srbije sadržavali su zločinački element, što je tužiteljstvo dokazivalo u ova dva predmeta, no jedan je predmet završen smrću prije izricanja presude, a drugi je zasad na nepravomoćnoj oslobađajućoj presudi na koju će se tužiteljstvo žaliti s argumentom da su suci koji su oslobodili Šešelja napravili “fundamentalan propust u obavljanju svoje dužnosti”.
Nena Tromp uskoro objavljuje knjigu “Unfinished Trial” (Nedovršeno suđenje) koja detaljno opisuje upravo to kako su i Miloševićeva “de facto” i Šešeljeva velika Srbija bile zapravo jedna te ista stvar te kako su imale zločinačku namjeru i cilj.
“Kao ni na memorandum SANU-a, Milošević se nikad nije javno referirao na veliku Srbiju, oprezan vjerojatno zbog toga što je bio svjestan da je taj koncept povezan s poviješću nasilja. Tužiteljstvo je povezalo Miloševićev plan ujedinjenja svih jugoslavenskih Srba u jednu državu s povijesnim težnjama za stvaranjem velike Srbije tvrdeći da je Milošević jednostavno modernizirao središnju doktrinu velikosrpskog nacionalizma u politiku koja daje pravo prvenstva samoopredjeljenju naroda u odnosu na samoopredjeljenje republika. Nazvao je taj projekt ‘svi Srbi u jednoj državi’. (…) Tužiteljstvo je kvalificiralo Miloševićev politički plan kao plan koji želi ostvariti ‘de facto veliku Srbiju’”, piše Nena Tromp u knjizi, čije smo odlomke imali priliku pročitati prije objave.
– Velika Srbija se kao koncept od 19. stoljeća razvijala i mijenjala prema političkim uvjetima i kontekstu. Moja knjiga govori o postjugoslavenskom konceptu velike Srbije i o tome kako ga je tužiteljstvo objasnilo. U knjizi objašnjavam kako se taj plan razvija i u kojem trenutku postaje zločinački – objašnjava Nena Tromp.
Knjiga otkriva kako je tužiteljstvo 2004., pripremajući se za unakrsno ispitivanje Ratka Markovića, bivšeg zamjenika premijera Srbije i visokog dužnosnika Miloševićeve stranke SPS, slučajno nabasalo na članak koji je Marković 1992. napisao za časopis Pravni život. Marković je u njemu otkrio dva osnovna scenarija na kojima je Srbija pod vodstvom Miloševića radila.
Etnički čista Srbija
“Prvi je bio centralizirana Jugoslavija, i Miloševićeva politika prvotno je radila na tom cilju. Drugi je bio srpska država s etnički definiranim granicama i taj je cilj mogao biti ostvaren samo kroz nasilje s obzirom na nesrpsko stanovništvo na području koje se proglašava srpskim”, piše Nena Tromp u svojoj knjizi.
Knjiga daje uvid onima koji oslobađajuću presudu Šešelju smatraju pogrešnom
– Miloševićev plan ima pet faza. Prva je centralizacija Srbije da bi se aneksiralo Kosovo. Druga je, po istom principu, centralizacija Jugoslavije, koja ne uspijeva i SFRJ se upravo i raspada zbog toga što Milošević ide na tu drugu fazu. U trenutku kad Slovenija i Hrvatska proglašavaju neovisnost, počinje treća faza, i tu Miloševićev plan postaje zločinački – kaže Tromp. Tu se, primjerice, vidi da Šešelj i Milošević imaju isti stav o tome da Sloveniji treba dopustiti da se izdvoji, s tom razlikom da Šešelj tvrdi da je to javno govorio, a da je Milošević bio drukčijeg stava, dok presretnuti telefonski razgovori Miloševića i Radovana Karadžića iz tog vremena pokazuju da je Milošević također govorio da Sloveniju treba pustiti, samo ne javno.
– Oni kažu da će Hrvatska otići samo onda kad se razgraničimo. A tko odlučuje kako će se Hrvatska razgraničiti? Srbi. Kako? Oružanim ustankom. Tu počinju zločinački elementi plana. U četvrtoj fazi Miloševićev plan po istoj matrici kao u Hrvatskoj kreće u osvajački rat u BiH. Pokušavaju stvoriti etnički čistu državu za Srbe, izaći na zapadne granice koje de facto odgovaraju Šešeljevu konceptu velike Srbije na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag – kaže Tromp. Peta je faza Miloševićevo etničko čišćenje na Kosovu. Ali, ponovo na primjeru svjedočenja Ratka Markovića knjiga pokazuje kako je unaprijed, čak i kad je Miloševićeva politika radila na prvom scenariju centralizirane Jugoslavije, postojala svijest da će drugi scenarij, kojemu su se ubrzo okrenuli pod motom “svi Srbi u jednoj državi”, izazvati nasilje i rat.
– Tu je vidljiva “mens rea”, kriminalna namjera – kaže Nena Tromp.
Sudac Jean-Claude Antonetti, predsjedavajući sudskog vijeća koje je oslobodilo Šešelja, ništa od toga nije vidio. Očekuje se žalba tužiteljstva. Do tada, i do odluke Žalbenog vijeća, knjiga Nene Tromp može stručnoj, ali i široj javnosti dati uvid u tvrdnje onih koji nepravomoćnu oslobađajuću presudu Šešelju smatraju velikom pogreškom utemeljenoj na netočnim interpretacijama dokaza i činjenica.
>> Hrvatska i Srbija – svađa za potrebe domaće scene
>> Zastupnik u Bundestagu: Nemamo razumijevanja za hrvatsku blokadu
