Završeni su još jedni izbori. Svatko je uzeo ponešto s praznih polica koje su nam se nudile - neki su zadovoljni, drugi su razočarani. Pobjednici su proslavili svoje pobjede, poraženi smislili izgovore za svoje poraze, a politički analitičari izanalizirali svaki aspekt izbornih rezultata. Svi zajedno smo, izgleda, jedva dočekali da se sav taj cirkus završi kako bismo se malo odmorili od političke halabuke i okrenuli se privatnom životu i stvarnim problemima. Ljeto je pred nama i treba uhvatiti nešto od njegovih čari, kako bismo skupili snage za jesen za koju svi govore kako će biti teška i puna izazova.
Političke kampanje uvijek su naporne i psihološki iscrpljujuće. Treba izdržati tu svakodnevnu promenadu lažnih obećanja i prenemaganja. Možda je, ipak, najnaporniji aspekt života u modernoj demokraciji ta prisila javnosti da se o svemu ima mišljenje i iznosi stav. Danas je sve toliko ispolitizirano da naš stav o bilo čemu, najobičnijoj sitnici, postaje siguran znak našeg političkog opredjeljenja. Stav, tako, više nije rezultat procesa mišljenja, već izraz naše pripadnosti ili socijalnog statusa. Još gore je ako nemate jasan stav o nekom pitanju, jer to znači ili da ste glupi ili da iz nekog ozbiljnog razloga krijete svoje mišljenje.
Valjda je zbog toga Bertrand Russell i govorio kako “sva nevolja našeg vremena dolazi otuda što glupani imaju čvrste stavove o svemu, dok pametni u sve sumnjaju”. Vladajuća prisila da se o svemu ima mišljenje i nije tako prirodna kao što se to možda nama modernima čini. Imati mišljenje je važno u privatnim stvarima nad kojima imamo kontrolu i o kojima svakodnevno moramo donositi odluke. Običaj, tradicija i navika, s druge strane, čine pouzdan socijalni orijentir, ono “prešutno znanje” koje služi kao vodič za izbjegavanje društvenih sukoba i uvećanje sreće čitavog društva.
Međutim, danas to više nije tako. Živjeti u demokraciji znači da nas se ne tiču samo naše privatne stvari, već da svi imamo obvezu uključiti se u raspravu o javnim stvarima, u toj mjeri da javno postaje nešto što doživljavamo kao sasvim privatnu stvar. Rezultat toga je da više ne postoji nijedan aspekt našeg života, ma koliko on bio beznačajan ili sasvim privatan, koji ne bi podlijegao imperativu javne rasprave. Zbog toga se i kaže kako danas “politika zasjenjuje i zadnji odbljesak istine”. Istina i demokracija postaju opoziti.
U teoriji demokracija zvuči sjajno - ljudi se okupe i u zajedničkoj raspravi odlučuju o načinu na koji će urediti svoje živote. U praksi to pak znači samo moralnu prisilu da se svaki aspekt života izloži moralnoj prosudbi drugih. Ako pogledamo društvene mreže, vidjet ćemo da tamo nema rasprave o principima i razlozima, niti pak nekog sučeljavanja mišljenja. Te platforme služe samo kako bi udovoljile našoj “demokratskoj” potrebi za izražavanjem moralne osude ili odobravanja nekog stava, našeg “sviđanja” ili “nesviđanja”.
Liberalne demokracije sve više počinju nalikovati komunističkim društvima, u kojima je samo mišljenje bilo podložno isljeđivanju i javnoj osudi. Danas više ne postoje partijski komiteti, ali su tu sveprisutni “omniolozi opće prakse”, koji će vam napuniti uši svojim nekvalificiranim “smatranjima”. Živimo u društvu koje više nije oblikovano običajima, tradicijom i navikom, već diktatom javnog mnijenja - anonimnim moralnim prosuditeljima, koji imaju mišljenje o svemu i za svaku priliku. Gdje god se danas pametan čovjek okrene, bit će suočen s vlasnicima “čvrstih stavova” i njihovim “vječnim istinama” izmišljenim prošlog mjeseca.
Izbori su dobar podsjetnik na totalitarni potencijal koji u sebi nosi demokracija. Jedina je prednost liberalne demokracije, pak, to što njeni “festivali” ne traju stalno, pa se imamo priliku odmoriti od sve te halabuke, eventualno obnoviti političkim razmiricama narušena prijateljstva i posvetiti se onim životno bitnim stvarima nad kojima stvarno možemo imati kontrolu. Ljekovita je stvar i to što na izborima možemo učestvovati, a ne moramo. Zamislite tek kakva bi muka bila kad bi naše današnje “možemo” postalo - “moramo”?
Možda je stoga prilika i ispraviti jednu nepravdu, koja se gotovo za svake izbore nanosi ljudima koji ne izlaze na izbore. Oni su na ovim izborima predstavljali većinu. Njima bismo se, umjesto moralne osude zbog “neispunjavanja građanske dužnosti”, trebali zahvaliti zbog toga što predstavljaju oazu zdravog razuma u našem društvu. To su ljudi koji se ne daju lako zavesti totalitarnim zovom demokracije i ne odazivaju se prisili javnog mnijenja da se o svemu mora imati stav. Njihova razboritost i umjerenost predstavljaju sigurno cjepivo protiv ekstremizma našeg doba.
To su ljudi individualisti, koji ne vjeruju u moć kolektivne akcije, niti nasjedaju na politike praznih polica koje nam nude naši prodavači lažne nade. Oni ne vjeruju obećanjima i pustim pričama, već kao praktični ljudi žele vidjeti da je posao obavljen, oslanjajući se samo na vlastite snage. Njih nikada ne treba potcjenjivati. Snaga i samopouzdanje upravo tih ljudi, kojima je teško prodati “mačka u vreći”, jest ono što će nam trebati kako bismo prebrodili krizu koja nam slijedi. Oni su možda i zaloga toga da će jednom umjerenost i zdrav razum u našem društvu konačno pronaći i svoje političko uobličenje.
Kakva bi tek muka bila kad bi naše “možemo” postalo - “moramo”?
Totalitarni potencijal moderne liberalne demokracije najbolje se vidi kroz nametnutu političku korektnost. To onda nije više ni demokracija ni liberalizam nego kulturni marksizam u najgorem obliku.